‘Kći ne želi moj skupocjeni kristal i pribor za jelo. Što učiniti s time?’

Sve te silne stvari. Bez obzira na to koliko su neke naše “stvari” vrijedne, lijepe ili značajne za obiteljsku povijest, većina milenijalaca ih ne želi. Za njih su porculanski servis za jelo, set kristalnih čaša, bakin servis za čaj ili onaj dragocjeni servis za blagovanje koji se koristi samo u iznimnim prilikama koje rijetko dođu, samo hrpa neželjenih stvari kojih će se morati riješiti kad mi odemo u vječna lovišta.

No prvo se možemo zapitati zašto uopće mi, ljudi boomer generacije, pridajemo toliko važnosti svemu tome, te zašto naša djeca razmišljaju posve drugačije. Po mišljenju Dene Kouremetis, autorice na portalu Psychology Today, to što svaka generacija smatra važnim ima veze s psihologijom, a ako to shvatimo, lakše ćemo razumjeti jedni druge.

“Žene mojih godina često se znaju požaliti kako će njihova djeca sve te stari spremno razdijeliti ili rasprodati kad nas više ne bude. No ja se doista trudim shvatiti zašto je to tako. Moji roditelji su bili ratna generacija i voljeli su pokazivati svoje stvari. Priređivali su svečane zabave i bogate večere s elegantno postavljenim stolovima, ne prepuštajući ništa slučaju – veliku su pažnju pridavali nožu za maslac, boci za vino, šalici i tanjuriću za kavu te tanjuru za desert.”

“Naša je kuća bila besprijekorna, sa svim krevetima složenim do savršenstva (za slučaj da gost poželi obići kuću). I ne, moja obitelj nije bila imućna. Bili su stereotipna srednja klasa s jednim prihodom kakva više ne postoji. Bili su jako ponosni što imaju automobil, što odlaze na godišnji odmor od dva tjedna i što pozivaju prijatelje i obitelj da im dođu u goste. Štedljivost je za njih bila naučena umjetnost. Svjetla su se gasila kad nije bilo nikoga u prostoriji. Subota je bila večer za ‘kupanje’. Gumice se nisu bacale, folije za zamatanje su se prale i ponovno koristile, a majke su redovito gubile glas vičući kroz djeci da dođu kući prije mraka.”

Boomer mame su drugačije od današnjih mama

“Svečane večere se nisu planirale kako bi se razmetalo i hvalilo onime što imamo u kući već je to bio način kako počastiti drage ljude koji bi redovito uzvraćali poziv. Uvijek bi poslije večere s prijateljima netko rekao: ‘Na nama je red da vas sljedeći put pozovemo!’, dok su žene s besprijekornim ružem za usne oblačile svoje namirisane kapute i bijele rukavice nakon večeri pune alkohola, šala, glazbe i smijeha”, navodi Kouremetis.

“Generacija boomera sada ima već odraslu djecu koju su uvijek tjerali ranije u krevet kako bi se odrasli mogli družiti. Iako duboko cijenimo ono što nam je dala generacija naših roditelja, kao i njihove ratne ili imigrantske žrtve, započeli smo naše odrasle živote pokušavajući oponašati svoje roditelje što nije uvijek imalo smisla jer stvari su se promijenile. Boomer mame bile su obrazovanije i orijentirane na karijeru, imale su više mogućnosti od bilo koje generacije žena prije njih. Za ‘životni stil’ kakav smo tražili bila su potrebna dva prihoda. Više nije bilo vremena za pripremu otmjenih zabava, a s većom grupom ljudi se družilo samo za praznike. Naša vlastita djeca primijetila su da se kompleti posuđa, kristala i pribora za jelo iznose vrlo rijetko, te da ostatak godine stoje u ormarima i zatvorenim kutijama.”

Izlog robne kuće u blagovaonici

“Kao mlada odrasla osoba, došla sam do zaključka da više ne trebam pokušavati biti vlastita majka. Još i gore – čak i da sam htjela, znala sam da se ionako nikad ne bih mogla približiti njezinom načinu života. Dok je s ljubavlju gledala u osvijetljeni sadržaj svog ormarića s porculanom, pitala sam se zašto moramo imati izlog robne kuće u našoj blagovaonici koje služi samo zato da se s njega briše prašina, a servisi se koriste iznimno rijetko.”

“A kad sam ušla u svoje 50-e, dugo nakon što je mama otišla, prodala sam ostakljenu vitrinu za posuđe. Sve moje posuđe je u kutijama ispod naših stepenica – dostupno, ali više nije izloženo. Iako uživam u pozivanju prijatelja u goste, prestala sam koristiti svoj porculan i srebrni pribor za jelo (neke davne vjenčane darove) i počela kupovati jednostavnije posuđe. Činilo se da su gosti opušteniji s manje dotjeranom trpezom, a ja sam se trudila učiniti da se osjećaju ugodno odjeveni u ležernu odjeću, baš kao i mi, njihovi domaćini”, piše autorica.

Milenijalci vole minimalizam

“Sada još uvijek čuvam nekoliko predmeta koje stvarno volim, ali nedavno sam fotografirala predmete ili kolekcije koje sam spremna pokloniti, te prvo pitala svoju kćer je li zainteresirana za bilo što od toga. ‘Već imam opscenu količinu stvari‘, rekla mi je. I premda znam da ona voli neke od bakinih stvari (par modernih dvosjeda iz sredine stoljeća, na primjer), zapravo ne želi ništa moje. Milenijalci su skloni minimalizmu. Svečane blagovaonice nikad im ne bi pale na pamet. A kad im netko dođe u goste, koriste obične, svakodnevne tanjure.”

“Denise Crosby iz Chicago Tribunea rekao je o nadolazećim generacijama: ‘Čini se da razni procjenitelji, prijevoznici otpada i tvrtke za selidbe ponavljaju istu stvar: tržište je preplavljeno odbačenim proizvodima boomer generacije. Nove generacije radije iznajmljuju nego posjeduju, žive u manjim prostorima, skupljaju više digitalnih nego fizičkih predmeta i svoj novac troše na iskustva, a ne na stvari.’ Stoga sam donijela odluku da ću prodati neke od svojih stvari i iskoristiti novac za naše sljedeće veliko putovanje. Postoje stranice kao što su eBay, Craigslist, Facebook Marketplaces i mnoge druge na kojima možete prodati svoje skupocjene servise.”

“Iako sam željela neke stvari pokloniti svojoj kćeri, shvatila da bih je samo opteretila kolekcijom stvari za koje će ili morati pronaći mjesto ili pokloniti nekome. I ne osjećam nikakvu ljutnju zbog toga, jer ono što ona cijeni nisu fizičke stvari koje ja posjedujem. Ona cijeni tko sam ja. I, jednog dana – tko sam bila. Stoga se sada više posvećujem stvaranju zajedničkih uspomena. To je moj dar njoj. Nekako mi se čini da je to vrjednije od kompleta kristalnih čaša”, piše Dena Kouremetis.