Mia (57): ‘Živim sama i sretna, susjede mi prijete da ću umrijeti vode žedna’

Ljudi žive sami iz različitih razloga: neki nikada nisu upoznali srodnu dušu, drugi su se silno opekli u prijateljskim, bračnim ili obiteljskim odnosima, treći su imali problema sa sobom pa su opet odlučili biti malo sami kako bi “nadošli”. Samo život može nabrojiti sve razloge zbog kojih je čovjek sam, zbog kojih voli ili krajnje mrzi biti sam.

“Kad sam ja nakon razvoda osjetila mir, neovisnost, kad sam prestala strepiti kako će me uvrijediti, kad će doći kući, hoće li mi pomoći u kućanskim poslovima, kako će reagirati na skuhano jelo pa i na muziku koja se čuje iz mojih slušalica, meni se promijenio život. Godinama se nisam htjela rastati zbog straha od samoće, nedostatnih financija i reakcija sina i općenito okoline, ali to se nakon razvoda tako brzo riješilo, da sam procvjetala na svim poljima. Jedino me okolina zna i danas izbaciti iz takta, ali nikad se više ne bih odrekla samačkog života”, povjerava nam naša sugovornica Mia.

Različito poimamo samoću

Poznaje više starijih osoba, kaže, koje su izgubile supružnika s kojim su bile po 40, 50 godina, i one u svojoj samoći jako pate, tuguju i samim time pobolijevaju. “Samoću treba znati zavoljeti i voljeti. Danas imamo mobitele, društvene mreže, evo ja imam i dobar posao, a stariji imaju i umirovljeničke klubove, tečajeve, povoljne izlete. Moja mama je godinama živjela sama i isto je voljela biti sama, kad joj se prohtjelo pozvala je nekoga na kavu, išla je nedjeljom u crkvu i nekad na klupicu pred zgradu, ako joj se htjelo. Ona se do zadnjeg nije žalila na samoću, imala je svoju rutinu i nije dala da se to poremeti”, priča nam nadalje gospođa Mia.

Mia, priča nam, još uvijek radi, pa joj ne nedostaju socijalni kontakti. Već dugo ima i mačku, nabavila ju je da se brine o nekome. “To mi je važno. Posjećujem povremeno i nekoliko starijih gospođa, donesem im uvijek što trebaju iz ljekarne, iz dućana, pomognem im postaviti zavjese ili napraviti nešto drugo što ne mogu same. Pa nismo mi samci baš tako sebični. Čak ponekad mislim da sam povezanija sa sobom i okolinom od mojih prijateljica koje živi sa suprugom ili širom obitelji”, ukazuje nam.

Predrasude su još jake

Predrasude o samcima, naglasila je potom, još su snažne u našem društvu. “Starija susjeda, ne zamjeram joj, svaki me dan pita kad ću si nekoga naći, da ne ostanem visjeti ovako sama kao napušteni pas. Zamislite vi tih rečenica. Onda imam jednu koja smatra da žena ne bi smjela živjeti sama. Pa jednu koja misli da neću imati nikoga da mi u bolesti doda čašu vode. To je gotovo pa prijetnja. Ali ja se života više ne bojim. Bog ili svemir, kako hoćete, nekako se uvijek pobrine za svakoga, evo moj sin je u Austriji pa ga vidim dvaput godišnje i to je češće nego što neke bake vide petero unučadi koji žive u istome gradu”, govori Mia.

Ljudi i odnosi se mijenjaju, kaže nadalje, a mijenja se i pogled na svijet. “Mojim prijateljicama i znanicama više nije ništa neobično kad netko odluči živjeti sam, pa čak i ako nađe partnera. Svatko ide sebi, a zajedno su samo kad im se prohtije – to je postala učestala pojava, osobito otkako žene rade i imaju financijsku slobodu. Znam, i sama ponekad mislim kako nitko više ne mari za nikoga, kako svijet ne može dalje ako se nitko ne želi prilagođavati nikome. Tu moram reći da to nema veze sa samcima, nego se često i parovi ili cijele obitelji do besmisla natežu za nekakvu slobodu, prava, – a zapravo je riječ o sitnim prepirkama zbog nečeg čega se za dva dana i ne sjećamo. Ja osobno smatram da sam danas kao solo žena zdravija, korisnija okolini”, kaže nam.

Na kraju je sažela pozitivu i negativu samačkog života u srednjim pedesetima: “To ti je ona što živi sama s mačkom – eto, tako mene nazivaju po mojoj zgradi. Samo što me i ne zazivaju sa – Hej ti, što živiš sama s mačkom! Ponekad u takvim izjavama razabirem sažaljenje, a osjećam se suprotno. Osjećam se jako sretno.”