Ivka (74): ‘Nemam za meso, ali nabrala sam si gljiva za cijelu zimu’

Gospođa Ivka živi u kući sa suprugom, oboje su u mirovini, a kako kaže naša sugovornica, održavanje kuće i automobila košta i više nego što si naš umirovljenik može priuštiti. Zato je sretna što barem ljeti mogu uštediti na hrani.

“Ne bi mogli financijski izdržati da moramo svaki dan do dućana, osobito ne po meso. Prošli vikend su mi dolazili kći, zet i unuk iz Karlovca, jedan dan sam im pripremila gljivarski lonac, drugi dan sam ipak ispekla malo mesa. Htjela sam im ugoditi pa sam kupila malo janjetine i za unuka koji ne voli to meso uzela sam teletine, plus kosti za juhu, skoro sam 50 eura ostavila. To je uz dvije osrednje mirovine jako, jako puno”, otkrila nam je. Za samca s 400 eura penzije, kaže i sama, to je gotovo nedostižan san.

“Ta nenormalna skupoća u odnosu na mirovine najveći mi je motiv da si tijekom ljeta napunim škrinju i ne moram svaki dan u trgovinu. Mogu si i kruh ispeći, nije mi problem. Važno mi je da imam krumpira, koju korabu koja dugo stoji u podrumu, nakiselim zelja, a u škrinji ove godine hvala bogu imam gljiva za cijelu zimu. Radim ih na sve moguće načine, meni i suprugu su bolje od svakog mesa”, govori nam gospođa Ivka.

I gostima su draži njezini vrganji, nego kupovna piletina

Jučer je, kaže, opet radila gljivarski lonac, kako ona zove jelo od vrganja, lisičarki, krumpira i luka. Uz to malo salate, i jelo je kompletno, a ne košta ih doslovno ništa. Danas je na redu krem juha od vrganja, njezin specijalitet.

“Ljeti minimalno trošimo na hranu, trebalo je platiti drva skoro tisuću eura. A neki dan sam baš pročitala da su krastavci na tržnici dva eura, zamaglilo mi se taj čas. Pa zamislite da mi s ovim penzijama moramo svako malo na plac, pa mirovina bi nam, koliko koštaju i režije, i benzin, otišla za dva odlaska. Ne znam kako ljudi u gradu žive, valjda žive jako planski da se ne bi previše zanijeli, jer se zanijeti lako”, kaže nam.

Preporučila bi svakome tko može, da ode negdje u šumu, gljiva ima napretek. Od njih se može raditi gulaš, pržiti ih s jajima, nadijevati slane pite, dodavati ih povrtnim juhama, fine su dakako i s mesom, kao umak. “Čak i kad vam dođu gosti, pa im servirate jelo od gljiva primjerice s kukuruznom palentom, ljudima je to draže i veći doživljaj od tradicionalnog pileta i krumpira. To se uvijek prepričava da se kod Ivke jedu najbolje pripremljene gljive”, povjerila nam je.

Za sve se treba pomučiti

“E da, moram za kraj reći da u životu ništa ne pada s neba, i za gljive u škrinji i na stolu se treba pomučiti. Ja se dižem rano ujutro i pravac u šumu, ili pak odem odmah iza ručka, kako koji dan. Ali opet, izdvojim se gotovo pola dana da obiđem u šumu, koja nije uvijek čista i prohodna, da naberem često tek malu košaricu. Onda ima posla s čišćenjem, pa ih narežem i takve spremam u škrinju. Ima s tim posla, da ne kažem kakav je to umor navečer”, povjerava nam.

Pitamo našu sugovornicu ne boji li se medvjeda, krpelja… “Ma, ne mislim na medvjeda ni na krpelje, inače me šuma ne bi vidjela, osobito ako idem sama. Tek rijetko ide neka znanica sa mnom, ali onda mi previše jauče da idemo predaleko pa dugo opet nikog ni ne zovem. Ove godine medvjeda još nisam srela, iako se noću spušta u selo. Imala sam krpelja, ali sam ga odmah izvadila. Otuširam se i prevučem odjeću, i onda nemate problem s tim”, povjerila nam je naša iskusna gljivarica koja je do sada u škrinju spremila preko 30 paketića vrganja i nešto manje lisičarki.