“Primam 1.050 eura svoje mirovine te dio od 70 posto obiteljske mirovine na pokojnog supruga, što iznosi 570 eura. S tih 1.620 eura, jako pazim kako živim. Da sam podstanar, a stanovi su tu u mojoj regiji, ako hoćete imati spavaću sobu, od 600 do 800 eura, ne bih opstala. Jer kad bih na taj iznos platila režije i lijekove, bila bih gladna. Svaki dan zahvaljujem Bogu što smo suprug i ja, dok je bio živ, otplatili kuću”, rekla nam je umirovljenica Helga Müller iskrenom razgovoru.
Objasnila je potom na što najviše troši. “Na katu kuće živi i sin i strogo dijelimo troškove – sama ne bih mogla platiti lož ulje za grijanje i toplu vodu. To platimo samo jednom godišnje, ali je cifra ogromna. Zato svaki mjesec na stranu stavim 300 eura na ime troškova. Tu mi već mirovina padne na nekih 1.300 eura. Unatoč zdravstvenom osiguranju, svaki mjesec me pet lijekova koje uzimam košta oko 120 eura, uključujući pripravke za osteoporozu koje plaćam bez recepta. Onda dodam za ostatak režija, a ostalo ide na skupu i preskupu hranu, i iznenadne troškove koji su tu živi užas”, govori nam.
Doplaćuje slušni aparat i lijekove
Prvi je slušni aparat platila u cijelosti i to 5.000 eura. “Tada je suprug još bio živ i mi smo s dvije mirovine mogli uštedjeti za takvo nešto. Ja si to sama ni u ludilu ne mogu priuštiti. Sada trebam novi aparat, ali bome više ne idem privatno, nosit ću socijalni, unatoč tome što imam specifičan problem sa sluhom jer ne čuje samo određene frekvencije, a to bi mi riješili jedino jako skupi aparatići. I ovaj socijalni moram doplatiti oko 800 eura, dakle, da nemam par stotina eura sa strane, trebala bih skupljati mjesecima da si to platim”, govori nam.
Za nju s ovom mirovinom, za njemačke prilike, nema luksuza. “I na kući uvijek nešto treba napraviti i popraviti, i za to odvajam, ni sin koji je rastavljen i ima jedno dijete, ne može sve lako pokrivati. Moj luksuz je jednom u tri mjeseca otići frizeru, jednom u šest mjeseci iz potrebe pedikeru. Jednom u tri mjeseca odem u restoran s unukom Natali koja živi u blizini, ne osjećam se dobro ako ona plati pa ili platim ja, ili joj taj dan gurnem 50 ili 100 eura, da ima, mlada je i treba joj i više nego meni”, kaže nam.
U restoran rijetko, i to jeftiniji
Restoran, kaže, pomno biraju, ne ide u one skuplje ama baš nikad. “Ja nemam 43 eura za platiti ne znam ja kakav odležani steak, plus piće. Nas dvije, a ponekad nam se priključi i njezin dečko, odemo u indijski, kineski ili tajlandski, koji su malo jeftiniji, više da se družimo i ne kuhamo kod kuće, negoli zbog ne znam ja kakvih bakanalija. Dakle, zaboravite česte odlaske njemačkih umirovljenika u restorane, pa makar to bile pizzerije. To meni uopće ne pada na pamet”, govori.
Kako kaže, još manje to pada na pamet njenim znanicama koje imaju po 900 eura mirovine. Zna jednu, kaže, koja nije radila, a po suprugu dobije – njezine su riječi – “pišljivih 650 eura”.
“S tim si mogu g… u Njemačkoj obrisat, da ne budem prosta… Ali nekad jesam prosta, jer sam već i sama ponekad umorna od toliko pretakanja mirovine iz šupljeg u prazno. Svako malo iskrsne trošak, nikad mira. Prije, tamo osamdesetih, nije bilo tako, grijanje, struja, benzin, to nije bilo tako skupo. Ni kod doktora se nisi bojao otići, sada ne smiješ biti bolestan jer te to dokrajči”, napominje.
Auto je u mirovini uteg
“Dok još mogu, vozim, i to srećom jer živim u velikom selu, ali mi je diskontni dućan tri kilometra udaljen. Tako da zasad imam i taj trošak auta. Mnogi se u mirovini voze autobusom koji ide svakih 15 minuta, to je jeftinije nego registracija, servisi i osiguranja za auto, da ne kažem kako mi je teško kad moram pružiti eure za preskupi benzin. I evo, to na što još trošim su uglavnom hrana i kućne potrepštine. U špeceraj idem jednom do dvaput tjedno, kupujem skoro sve na akciji, ali ostavim na kraju poveću svotu u odnosu na iznos penzije i drugih troškova”, povjerava nam.
“Kuham i za sina, ali kako on ima pedeset godina i voli si pojesti dobru šniclu, ja ga moram zamoliti da si meso plaća sam. Tako mi on daje oko 200 eura i to sve ode na meso za njega. Meso je otišlo gore ne dvaput, poneko je otišlo i četiri puta. Ni kod nas vam, eto, cijene nisu normalne, a vidim, nisu ni kod vas. Ja ne mogu vjerovati da vi živite s po 300, 400 ili 500 eura u mirovini. To je gore nezamislivo”, objašnjava gospođa Helga.
“Hrvatska je postala skupa”
”Kad sam ja vidjela račun od 70 eura za nas troje tu u jednoj vašoj pizzeriji na otoku, meni se to činilo jako puno. Tri kave plaćamo 8,10 eura, i to je dosta. Rekli su mi i kći i zet da su na plaži navečer popili svaki po dva Aperola i platili 25 eura. To s penzijom možete samo maštati. Neki koje znam skupe za apartman, put i nešto hrane, ali kažu da nigdje ne izlaze, vrate se za tjedan dana u svoj štedni ritam”, kaže nadalje. Kako vidi, dodaje, na otoku se u sezoni par bez problema potroši i 200 eura dnevno i to joj se čini suludo.
“Ako tu kod vas ne idemo u dosta udaljen diskontni dućan pa nešto kupim u lokalnom, čudim se cijenama, evo mali jogurt u čašici vam košta par centi preko eura, pa ja kod nas kupim dva ili skoro tri za to. I tako gledam sve, baš vam je puno toga postalo jako skupo. Lijep vam je otok, imamo divno vrijeme, toplo je more, ja baš uživam pa rekoh hajde, neću si ovi lijepe dane pokvariti zbog cijena, a i kći časti apartmanom. Brige ostavljam za Njemačku”, kaže nam gospođa Helga nakon ugodnog razgovora.
