Franja (77): ‘Nema meni pomoći jer ni djeca nikad nemaju kinte’

Više se naših čitatelja u razgovorima ili pismima osvrnulo na činjenicu da s mirovinom pokrivaju samo struju, vodu i grijanje, a za kruh, ako ostane. Mnogi na pitanje o tome zašto im ne mogu pomoći djeca, odgovaraju poput naše čitateljice Marije: “Znam ja da zakon nalaže da su djeca dužna pomoći roditeljima. A ja vas pitam kako u današnje vrijeme djeca mogu pomoći svojim roditeljima, ako ni oni nemaju ili dugo nisu bili zaposleni u ovoj truloj državi u kojoj je totalni raspad sistema. To nikoga nije briga, svi se samo ograđuju i brigo moja prijeđi na drugoga.”

O tom smo problemu poveli razgovor i s gospođom Franjom, koja kaže: “Mojoj borbi nema kraja, koga jednom zarobi siromaštvo taj se više ne iščupa. Imam sada 77 godina, moja je mirovina 280 eura. Udovica sam, i trebala bih reći Bogu hvala što sam sa suprugom sazidala kuću prije nego što je umro, ali meni je danas ova kuća uteg. Prevelika je za samca i pojede me i okućnica s kojom ima posla, i financijski održavanje i režije.”

Kći nema za sebe, sin plaća alimentaciju

Kad se nekome požali, priča dalje gospođa Franja, ili joj dobace neka jede što si posadi, ili neka joj pomognu kći i sin.  “Domaće ću jesti dok ću moći raditi na zemlji, ide snaga polako svome kraju. Na kći neću moći računati – nikad. Ta nema ni za sebe i za dijete, muž joj je jad koji malo radi, malo ne radi. Kad radi, kupi mobitel i opet ona skuplja za hranu. Prozvala sam ga jednom, da se moraju situirati i srediti malo, od tada k meni više ne dolazi. Bolje da sam šutjela, jer kći ne vozi, a žive daleko u gradu, pa ih rijetko viđam”, priča nam.

Sin je, priča nam, rastavljen, također živi 180 kilometara od nje. “Bivša supruga ga je tužila jer nije odmah pristao isplaćivati joj veću alimentaciju za dvoje djece, kad mu je plaća išla nešto gore. Svi smo ostali u šoku kad je dobio rješenje, stvarno puno daje za djecu. Evo, još ih je na to vodio na more i na koljenima je financijski. Neće mi reći, ali ja vidim da nema ni za benzin da dođe malo s djecom k meni na selo”, povjerava nam.

Govore joj, kaže, i neka proda kuću i ode u dom. “Ne mogu zamisliti da prodam svoju kuću, htjela bi nešto ostaviti kćeri, sinu i unucima. Namučili su se i oni u djetinjstvu, teško smo živjeli jer sam udovica ostala s 43 godine, kad je ona imala devet, a on 12 godina. Trebalo ih je školovati, postaviti na noge da izrastu u poštene ljude. Po danu sam radila, po noći sam plakala. Kud ću sad odavde pod stare dane”, ispričala je uzdahnuvši po stoti put.

Pustit će, kaže, sve tako kako je, dok ide. “Kad sam ovoliko izgurala, još ću, samo daj Bože zdravlja da se mogu sama brinuti za sebe”, zaključuje gospođa Franja.

Marinka: Kći otišla u London, počela s mojom ušteđevinom

Gospođa Marinka priča nam svoju situaciju, njoj je kći odselila u London. “Imam 67 godina, još se osjećam fizički dobro, ali me satire mala mirovina od 320 eura jer sam išla u prijevremenu. Muž mi je umro prije 11 godina, kći jedinica nije mogla pronaći posao u malome mjestu, konobariti s višom spremom nije htjela. Neko vrijeme je zet ovdje imao posao, a ona je nešto radila od kuće, živjeli su sa mnom na katu. Tada su barem plaćali režije, sve dok zet nije dobio otkaz. Onda su pukli i evo ih, sedma godina u inozemstvu”, rekla nam je kad smo poveli razgovor o njezinoj životnoj situaciji.

Na pitanje mogu li joj oni pomoći da si popravi puknuto staklo na prozoru u prizemlju, a onda uzdahne: “Ono što mi je ostalo od ušteđevine, nekoliko tisuća eura, dala sam kćeri da imaju za početak. Tek su sada došli u fazu da mogu razmišljati o kupnji malog stana, gore se naporno radi i teško štedi, iako nemaju djece. I kako da sad ja uzmem od njih, kad sam sretna ako uopće izdvoje za avionsku kartu, da ih vidim. Ja sa 320 eura mogu samo sanjati da ih posjećujem gore, a kći mi je jedinica i sve na svijetu”, rekla je gospođa Marinka.