‘Bojimo se dana kad moramo čuvati unučicu, to nam je iscrpljujuća obaveza’

Djedovi i bake, najčešće, iskrena srca preuzimaju dio skrbi o unučadi. To im je, kažu, i razonoda i svrha. No malo tko od njih će priznati da su možda zagrizli prevelik zalogaj pa umjesto veselja dobiju mučnu obavezu. U takvoj situaciji našli su se djed i baka koji su savjet potražili od kolumnistice The Guardiana i stručnjakinje za obiteljske donose Marielle Frostrup.

“Imam dvogodišnju unuku koju ja i moja supruga jako volimo. Sin i njegova partnerica oboje rade te smo se dogovorili da ćemo mi brinuti o njoj jedan dan tjedno. Nažalost, moram priznati da smo se počeli bojati tih dana. Oboje još uvijek radimo kao slobodni umjetnici te nam ova situacija često ometa obaveze i druge aktivnosti. Pokušavamo taj dan učiniti zabavnim, ali ja ga doživljavam kao iscrpljujuću obvezu”, kaže iskreno ovaj djed.

“Također, počinjem neke sitnice zamjerati roditeljima. Primjerice, kad ne pripreme rezervnu odjeću, ne nabave hranu za dijete i tako dalje. Osjećamo da nas ne poštuju. Imam potrebu objasniti im da smo podcijenili zadatak i predložiti im novi dogovor. Možda bismo mogli pronaći dadilju koja bi uzela našu unuku na nekoliko sati. Naravno, to bi zahtijevalo dozvolu roditelja i vjerojatno ne bi bilo s oduševljenjem prihvaćeno. Želimo biti u životu naše unuke, ali bili bismo sretniji kada bi se to događalo u okolnostima koje odgovaraju našem životnom stilu. Je li to zaista tako loše ili neobično?” pita se ovaj zabrinuti djed, razapet između vlastitih mogućnosti i ljubavi prema unučici.

Kolumnistica The Guardiana Mariella Frostrup ipak u prvi plan stavlja ulogu baka i djedova u djetetovom životu pa napominje da nemaju svi taj luksuz. Nije stvar samo u besplatnom čuvanju djece, kaže, pa dodaje da je važna i sigurnost koju baka i djed daju roditeljima, budući da djecu ostavljaju osobama koje ih vole koliko i oni sami.

Treba izdržati?

“Niste obvezni nastaviti s ovim teškim zadatkom. No, vrijeme brzo prolazi i uskoro će ovi dani iscrpljujućeg napora biti daleka prošlost. U toj ne tako dalekoj budućnosti, nadam se da ćete biti nagrađeni lijepim odnosom s unukom te da ćete biti sastavni dio njenog života, a ne tamo neki članovi šire obitelji. Možda problem nije u brizi za unučici, već u nedostatku zahvalnosti roditelja? Osjećam potonje i pitam se trebate li postaviti neka pravila”, razmatra Frostrup.

Očito rješenje je, savjetuje, iskreno razgovarati i postići dogovor koji će svima odgovarati. Pri tome, navodi, nikako ne treba dijete potpuno isključiti iz života djeda i bake. Mogli bi je, recimo, čuvati dva sata tjedno, ako je cijeli dan previše iscrpljujuće za njih. Ili dva puta tjedno po pola radnog vremena.

“Najvažnije je da morate resetirati očekivanja. Roditelji moraju osigurati sve što vam je potrebno za kvalitetno čuvanje unučice, bez da ih vi prisiljavate na to. Biti uzet zdravo za gotovo nikada nije ugodno, ali nije ni vrijedno ratovanja. Slobodni ste raditi što god želite sa svojim vremenom, ali ne zaboravite da, čak i u smislu sebičnosti, oni kojima treba pomoć danas – vama mogu biti spasitelji u budućnosti”, zaključuje kolumnistica.