Gospođa Iva ima 63 godine. Napunila je 37 godina radnog staža, uglavnom je radila poslove na kojima je bila na minimalcu. Svjesna da teško živi, ili bolje rečeno, kako se izrazila “preživljava” i s malom plaćom, ne može ni zamisliti što će biti kad jednom stigne prva mirovina. Kad čita naše članke o teškom položaju umirovljenika, od kojih mnogi imaju i duži staž od nje, kao i onih koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u Domovinskom ratu, a to im se ne vidi na mirovini, boji se za budućnost.
“Pripremam se za jad od mirovine, strašno sam razočarana kad čitam o mukama ljudi s dugim radnim stažem, koji su imali i radnu obvezu u ratu. Morao je i netko u tom kaosu od rata raditi da bi vojnici na položajima u rovovima imali za pojesti i popiti da bi mogli preživjeti. Nekima se ne prizna ništa, dok ima i onih koji su do kraja života za to dobrano nagrađeni. Zlo mi od onih koji su pobjegli i vratili se nakon gužve od granata, ali su si pribavili sve što im papirnato treba i svaki mjesec im sjeda dobra mirovinica. A ja nažalost znam da neću dobiti ni upola toliku.”
“Oko mene ima onih koji su odradili dva mjeseca civilne zaštite, što je bilo kuhanje kavice u štabu i da ne nabrajam dalje… a imaju dobru mirovinu. Ja pitam zašto mi svi koji smo pošteno radili u Domovinskom ratu nismo baš ničim nagrađeni barem za sva stres i strah koji smo u suzama proživljavali?” piše nam gospođa Iva o svojim strahovima koji je muče uoče umirovljenja.
Rad u trgovini je kao rad u rudniku
Gospođa Zora ima 56 godina i cijeli život radi u trgovini i na sto je muka zbog male plaće. I ona se toliko boji mirovine, da si je nimalo ne priželjkuje. “Ovo kako se danas radi više nije trgovina nego rudnik u kojem rade robovi. I sama sam zarobljena i ne vidim izlaz. Nadam se da neću doživjeti penziju, jedva živim od plaće, a tek od penzije neću moći. Što reći osim – sramota”, povjerila nam se.
Voli gospođa Zora svoj život i svoj grad, marljivo radi, ali zbog stanja u državi nije nimalo optimistična. “Inače živim u najlipšem mistu na svitu, ali za mene nema bolje budućnosti”, napisala je razočarana Dalmatinka Zora.
Minimalac u proizvodnji i strah od mirovine
Naša čitateljica Lili ima 57 godina, ali želi otići još nekoliko godina raditi izvan granica Lijepe Naše, kako bi si poboljšala izglede za preživljavanje u mirovini. “U ovoj državi moram raditi do 65 ili 67 za crkavicu koju dobivam sada dok još radim, i za centiće koje ću dobivati kad odem u mirovini. Ako dobijem i to. Vani bi pak trebala raditi samo pet godina za veću mirovinu.”
“Znači, ovdje bih trebala raditi još deset godina za kopanje po kantama za smeće, a vani pet godina za ipak barem nešto. Radim u proizvodnji kod talijanskog vlasnika, za minimalac naravno. Kad tražimo veće plaće, jer nam je puna kapa, a i u Italiji bi radnika za taj sektor morali platiti od 1.500 do 2.000 eura, lijepo dobijemo odgovor – žalite se državi jer nam je vaša država to dopustila. Istina, nema se više što za reći”, piše nam razočarana gospođa Lili.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
