Jednostavni trenuci s unucima mogu donijeti neizmjernu radost i ispunjenje u životu svake bake. No nisu sve priče s unucima sretne. Neke bake, unatoč trudu i ljubavi, ne mogu biti bake – ne svojom krivicom. Umjesto sreće u zrelim godinama, njihovi dani ispunjeni su tugom, jer znaju da vrijeme nepovratno prolazi, za njih i njihove unuke.
Jedna od tih baka koje nemaju pristup unucima, barem ne u mjeri u kojoj ima druga baka, jest i naša čitateljica Ksenija (58) koja za sebe kaže i da je osoba s invaliditetom. “Mogla bih napisati svašta, ali sam oguglala na sve”, uvodno nam kaže.
“To ne znači da me ne boli. Boli jako. I noćne more su prisutne. Naime, sin i snaha žive u mojoj kući, no nemamo nikakav kontakt. Doslovno nikakav. Ako što zatreba, šalje mi poruke. Ja im nosim poštu iz sandučića i ostavljam na prozoru ili stepenicama”, opisuje Ksenija ovu bolnu situaciju.
Kako kaže, najteže joj pada što joj je snaha zabranila pristup unuku. “Razlog? Nisam navodno tri mjeseca pitala za dijete. To je glupost, naravno. Uz to, imam još tri unučeta kojima treba veća pomoć. Drugi sin i snaha su podstanari, a i djeca su bolesna. I ne pravim razliku između njih četvero unučadi.”
Iako prima minimalnu mirovinu, Ksenija se trudi svim unucima za rođendan ili Božić kupiti neki darak, no unuku koji živi s njom u kući – ne smije ga osobno uručiti. “Nosim gore sinu na kućni prag. U stan ne smijem. Snahi ne odgovara. U redu. No, kada njeni roditelji dođu iz Njemačke, oni normalno prespavaju i lijepo se druže u mojoj kući.”
Osim toga, unuk s drugom bakom održava svakodnevni kontakt putem Skypea. To je odnos pun ljubavi, baš onakav kakav bi i Ksenija s djetetom željela imati. “Niti ne zna da sam i ja dolje baka. To boli. Jako. Dijete je staro 2 i pol godine. Kada su se vjenčavali, pa i prije, svaka moja pomoć im je bila dobrodošla. Naročito par tisuća eura koje sam naslijedila od svoje pokojne majke.”
“Naravno, da sam pomogla obojici sinova da lakše krenu u život. U brakove im se nikada nisam miješala, niti me se to tiče. No, nepravda, bezobraznost te vrijeđanje i psovanje snahe koja živi u mojoj kući, a visoko je obrazovana osoba koja radi s djecom, dovelo me do toga da iza moje smrti nitko od njih neće naslijediti ništa.”
Ksenija tako kaže da će radije sve ostaviti gradu ili susjedu, možda nekome tko će se brinuti o njoj. “Odavno sam shvatila da ih interesira samo imovina i ništa više. A to je jako, jako žalosno”, zaključuje. Što biste vi napravili na njenom mjestu?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
