Prati nas

Povjerljivo

Sramotan minimalac

Trgovkinja Lela (55): I ja sam jedna od ropkinja ove države, samo želim van!

Kad žena koja cijeli mjesec radi u smjenama na kraju od plaće ne izbroji ni šest novčanica od po sto eura, osjeća se kao iscijeđena krpa. Doslovce, jer tu dostojanstvo pada u vodu. Ona ne spušta glavu samo kad treba kupiti cipele, nego i kvalitetniji kruh. Tako je i protagonistici ove priče, trgovkinji Leli.

Objavljeno

|

Jesam li prestara za otići raditi u inozemstvo?
ilustracija: S. Bura/mj

Ne samo da nam se zbog mizernih mirovina javljaju umirovljenice koje se nemaju kome žaliti što za 40 godina rada primaju mirovine od kojih plate režije, a potom im ostane još za kruh i mlijeko, već se javljaju i ogorčene žene u ozbiljnim godinama, koje rade za minimalac.

Nakon što nam je frizerka Biserka ispričala da je na početku karijere, u bivšem sustavu, imala lijepu plaću, regres, božićnicu, plaćen topli obrok i plaćen godišnji, a danas joj je kod privatnika plaća pukih 550 eura, javila se čitateljica sa gotovo istom sudbinom, samo u drugoj branši.

Nekad je voljela svoj posao

Gospođa Lela je 55-godišnja trgovkinja koja ne vidi svjetliju budućnost. “Jako me dirnula priča gospođe Biserke. I ja sam jedna od ropkinja Lijepe Naše. I ja sam, poput nje, u svojim srednjim pedesetima, samo nisam frizerka, već trgovkinja. Prije mnogo, mnogo godina, jedva da se i sjećam, obožavala sam svoj posao, rad s ljudima. Ništa mi nije bilo teško. Danas taj isti posao, na žalost, mrzim”, napisala je iskreno gospođa Lela.

Oglas

Uvjeti rada kakvi vladaju u trgovini u kojoj radi su, kaže, strašni i prestrašni. “Radim za minimalac, Od mene se očekuje, kao i od svih mojih kolegica i kolega, da rade sve ono za što bi trebalo još troje ljudi”, objasnila je ogorčeno.

“Pobjegla bih iz ove zemlje”

Toliko ju je iscrpio i sam rad u smjenama, i radni uvjeti, i nepravda koju gleda oko sebe – a ponajviše plaća od koje je, svi smo svjesni, radnoj osobi gotovo nemoguće preživjeti – da je spremna sve ostaviti i pobjeći iz ove zemlje.

“Vjerujte mi, kad bih imala gdje otići, kad bi imala samo malu sigurnost za neki početak u inozemstvu, ne bih razmišljala ni pet minuta da li da odem ili ostanem. Otišla bih iz ovih stopa, i nikad se ne bih vratila u Hrvatsku. Vjerujte mi, došla sam do takvog ruba, da mogu reći da se ne bih vraćala ni na ljetovanje”, tužne su riječi naše čiteteljice Lele.

Svjesna je ona i da će, nakon desetljeća preživljavanja na minimalcu, njezina mirovina biti još bjednija, pa ne čudi što negdje drugdje priželjkuje bolji život, ma koliko voljela svoju domovinu. A vi, biste li čak i u šestom ili sedmom desetljeću života, otišli u inozemstvo u potrazi za boljim životom?

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.