Povjerljivo
‘Mirovina mi je 370, a drva za zimu 800 eura. Tko će se još grijati?’
Gospođa Ružica (59) živi sama u Gorskom kotaru i već tri ljeta, otkako je iznenada u 56. godini života preminuo njezin suprug Mirko, muku muči s kupnjom drva. Prima obiteljsku mirovinu od 370 eura i od toga štedi, kaže, cijelu godinu da bi si mogla priuštiti pet paleta. Po paleti plaća 160 eura.
Dok je suprug gospođe Ruže bio živ, kupili bi trupce pa bi on ljeti cijepao drva i tu bi si prištedjeli na grijanju. “Otkad sam sama, ja bi, ako se želim normalno grijati – a zime su kod nas hladne i duge – trebala kupiti najmanje pet paleta drva. To me izađe 800 eura, odakle mi? Za to moram cijelu godinu izdvajati oko 70 eura. S tim da ljeti moram kupiti i bocu plina, jer zimi kuham na drva, a ljeti to nema smisla”, govori nam gospođa Ružica.
Kako kaže, to što je sama u domaćinstvu, kad je grijanje u pitanju, ništa joj ne znači. “Grijala se ja sama ili nas još petero, isto se drva potroši. Grijem samo boravak, blagovaonicu i kuhinju, za najjačih hladnoća pustim toplinu još malo niz hodnik do sobe, da baš ne spavam u ledenjari. I to vam je to, drva se brzo troše”, kaže nadalje.
Kad dođu unuci, založi jače
Kad dođu unuci iz Zagreba, jedino tada loži centralno grijanje. “Djeci grijem onda i gore cijelo potkrovlje, a treba im i topla voda. Ja sebi vodu grijem na peći, za nuždu imam i bojler na struju, ali tu jako štedim”, otkrila je.
Potom je naglasila da je to s drvima prava agonija, jer čak i sada, kad kupi gotovu paletu narezanih drva, muku muči cijelu zimu svaki ili svaki drugi izlaziti u drvarnik i nositi. “Treba donijeti ta drva na prvi kat kuće, po stepenicama, non-stop, nije to lagano, moram izaći van, pa do drvarnika. Zimi prvo očistim snijeg, onda pepelom posipam led, tek onda krenem nositi”, ispričala je.
Nije, kaže, više u punoj snazi, teško se za života naradila te pati od autoimunog reumatskog oboljenja. “Znaju me tako boljeti ruke i noge, da se jedva krećem. Trenutno sam na injekcijama pa sam bolje, ali dugo mi nisu mogli pogoditi terapiju. Mislim da sam oboljela od stresa kad je umro suprug, jer mi je to tada sve krenulo nagore. Bavila sam se teškim poljoprivrednim poslovima, imali smo krave, potroši se čovjek”, priča nam.
Potom je rekla da se nakon suprugove smrti odlučila uzeti obiteljsku mirovinu, jer se suprug rano umirovio budući da je radio na poslovima s beneficiranim radnim stažem.
“Ne bih dogurala do starosne poljoprivredne”
“Suprug je rano otišao u mirovinu – već je nekoliko godina bio penzioner kad je umro – jer je radio kao šumski radnik, potom kao profesionalni vozač i na kraju kao policajac. Meni se isplatilo uzeti obiteljsku mirovinu na koju sam imala pravo nakon 50. godine svog života. Zaključila sam da je bolje da to uzmem, jer sam vidjela da sama neću dogurati do starosne, i to tek minimalne poljoprivredne mirovine. Ne bih je ni dočekala, jer ne bih mogla sama obaviti košnju i štalu, tu je on odrađivao pola posla”, objasnila je.
Sada si, kaže, uz 370 eura obiteljske mirovine, uspije još ponešto privrediti za vlastite potrebe, da ne mora svako malo u trgovinu. “Iako mi je zdravlje načeto, imam kokoši i vrt, imam i puno voćaka oko kuće. Radim si zimnicu i jedino tako mogu preživjeti, jedino se tako mogu grijati. Imam sina koji ima obitelj i žive u Rijeci, ali vjerujte mi, uz dvoje djece, bez vlastitog stana i uz ovu inflaciju, oni nemaju ni za sebe koliko im treba. Nemam srca uzeti ni deset eura od njih, sretna sam kad djeci kupim nešto za rođendan i Božić”, uzdahnula je na kraju našeg razgovora gospođa Ružica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!