Mijo (71): ‘Ako nemaš za stan, unajmi sobu!’ Trebamo li se pomiriti sa siromaštvom?

Gospodin Mijo ne odobrava kukanje onim podstanarima (i sam je podstanar) koji se ne prilagođavaju novonastalim životnim situacijama. Primjerice, koji ne presele u skromniji dom u trenutku kad dotadašnji više nisu u mogućnosti redovito plaćati. To bi trebali napraviti odmah i sada, prije nego što još većoj neimaštini pogledaju u oči.

Tužno je to, što je u pravu. U pravu je da si umirovljenik koji živi sam ne može priuštiti niti garsonijeru od 330 eura u nekom od naših za umirovljenike preskupih velegradova. Baš toliko plaća i naša čitateljica Sena o kojoj smo nedavno pisali, a koja živi u skupom Splitu i prima mirovinu od 414 eura.

Odseliti, je li to rješenje?

U Splitu su gospođi Seni djeca i unuci, a ona bi zapravo trebala odseliti iz svoga grada jer si ondje život u mirovini priuštiti ne može. Kakav bi to život bio za ženu koja se za života pošteno naradila i vjerovala u ovu državu i njezin sposobniji mirovinski sustav, i možda si jedino željela živjeti skromno, ali blizu svoje obitelji? Zar mora biti još skromnija od te svoje želje i od te svoje garsonijere?

Mogu li djeca uvijek pomoći?

U mnogim komentarima čitamo da bi djeca u takvim situacijama treba uskočiti i pomoći. U idealnom slučaju, da. Ali postoji tu mnogo “ali”: djeca mogu biti u kreditima, minusima, također podstanari, rastavljeni, kockari, samohrani roditelji, mogu biti i bolesni. Odakle će takvi pomoći?

Svi su u pravu, ali svima je – teško

I naš čitatelj Mijo se borio kroz život, a stoput se jače bori i u mirovini. O tome kaže: “Početna mirovina 2017. godine mi je iznosila 333 eura. Živim sam jer sam razveden. Niti sam udovac niti samac jer sam otac troje djece rođene u braku. Bio sam podstanar i prije odlaska u mirovinu. Živim u Zagrebu gdje su također veoma skupo iznajmljuje sve – od soba do stanova. Želim naglasiti da sam uvijek unajmljivao sobu ili stan prema svojim mogućnostima, i da sam osvijestio mogu li ili ne mogu uredno sve platiti gazdi. Prosudite sami što je meni ostajalo za život, ako sam prije ostvarenja mirovine ‘uživao’ samo vojnu opskrbninu koja je iznosila 1.097 tadašnjih kuna (136 eura)”, piše nam.

“Izračunajte i meni za koliko sam mogao ići u najam sobe ili stana točno u visini stalnih primanja. Pišem vam jer ne mogu razumjeti – ako je gospođa ostala sama, prvo je trebala mijenjati stan, i to odmah. Zašto ne mogu razumjeti? Jer je napisala da je i danas podstanar, a ima dva sina. Ne mogu vjerovati da, ako već ne živi sa sinovima, neka joj barem savjetima pomognu pronaći drugo rješenje, a ne da plaća toliko visoku najamninu.”

“Za žensku osobu ovo baš i nije mala mirovina. Iznenađujuću je da navodi primjer o umirovljenicima koji imaju 268 eura mirovine, jer ona kao ne zna kako je njima. Pa eto, ja joj poručujem da oni ne mogu unajmiti stan za njezinih 330 eura”, napisao je gospodin Mijo kao da je samorazumljivo to da žene imaju puno manje mirovine od muškaraca i kao da su njihove životne potrebe manje.

Čini se da su umirovljenici “nadrapala stranka” i da su primorani raspravljati na razini koja im ruši dostojanstvo, često nesvjesni nepravde i učinka koje njihove tvrdnje proizvode. Jer to što netko ima mirovinu od 300 eura, dok netko drugi prima mirovinu od 400 eura, ovoga drugoga ne svrstava u kategoriju bogatih i onih koji preko pogače traže kruha. Dapače, jednako su siromašni.

Uz sve, potpuno je porazan nedostatak empatije prema podstanarima i procjenjivanje nečije vrijednosti prema tome ima li u vlasništvu nekretninu ili ne, o čemu čitamo u raspravama na na našoj Facebook stranici. I Mijo i gospođa Sena trebali bi imati mirovinu s kojom si mogu priuštiti više od sobe u tuđemu stanu. I tu bi svaka pristojna rasprava trebala početi.