Ljerka (76): Grozno mi je to, ali hodam od dućana do dućana i tražim akcije

Umirovljenica Ljerka živi na zagrebačkoj Trešnjevci. Tržnica, na koju je nekad išla dva, tri puta tjedno, sada joj je postala preskupa. Otkako je udovica i u mirovini koja iznosi, kako kaže, “tristo i nešto eura”, po raznim dućanima mora računati točni zbroj svega što kupuje. Ako se malo zenese, kaže, neće izgurati do dana iduće penzije. Osim što gleda što je na akciji, često kupi i robu sniženu zbog skorog isteka roka trajanja.

“Ovo je postalo grozno, nikad mi nije bilo teže. Sve je poskupjelo, mirovina je nikakva, a u dućan se mora. Imam mali frižider i ljeti nemam gdje držati veće količine hrane, pa radije svako jutro odem po ono što mi treba za taj dan. A onda, znate kako je, ako se penzioner ne drži točno popisa, dugo će polusit čekati mirovinu”, kaže nam gospođa Ljerka.

Prati prospekte s akcijama

U blizini svog stana, kaže, ima tri veća dućana, od toga jedan diskontni. “Uzmem si prospekte i onda si gledam gdje je što taj tjedan povoljnije. Znam u danu ići u sva tri dućana, e da, šećem od jednog do drugog s malim ruksakom, kupim što je gdje na akciji. Izračunala sam da, kad sve poplaćam, imam oko 7 eura dnevno za trošiti. Samo, nije to uvijek za hranu, od toga ja moram otkinuti i ‘za čarapu’, ako se nešto doma pokvari, ako dolaze unuci na ručak, ako su rođendani ili neke prigode”, govori nam iskreno.

Kći joj, kaže nadalje, želi ugoditi pa joj ponekad donese kakvu potrepštinu, ali i njezina obitelj ima svoje potrebe, pa ju ne želi ničim opterećivati. “Pa mene je sramota da meni kći mora pomagati, ja još uvijek imam onaj osjećaj majčinstva kad sam se ja za nju brinula, a sada bih voljela pomoći i njezinoj obitelji i unucima, a nemam s čim”, iskrena je.

Kupuje i u second handu

Na pohod po dućanima se, kaže, sasvim navikla, to joj je dio jutarnje rutine. “Ujutro se lijepo spremim, izađem iz kuće i obavljam svoje. Ponekad usput kad idem u dućan naletim i na totalno sniženje u second hand dućanu, pa uđem, nije mi problem kupiti neku rabljenu bluzicu, nađe se baš lijepih. Platim ju euro, najviše euro i pol, operem, namirišem, i eto me, k’o nova”, nasmije nas.

S prijateljicama više ne ide u kafiće

“Kako vaše susjede, znanice, imaju li bolje mirovine?” pitamo je. “Malo koja je dobro prošla. Mi kad se sretnemo uvijek si kažemo zašto bi u kafiću plaćale kavu, idemo k jednoj doma. Onda se obavezno povede i priča gdje je u kojem dućanu što povoljnije pa si ukažemo na kakvu dobru priliku. Nekad smo se petkom našle na placu pa bi išle na pržene srdelice i malo krumpir salate, može se tamo ispred kioska i pojesti s nogu. Sad i to preskačemo, sve nam je nekako postalo preskupo”, povjerila nam se.

Uzdahne, kaže, često, nije si mislila da će ovako dugo živjeti sama, da će mirovina biti nedostatna za malo, sasvim malo lagodniji život. “Dojadi čovjeku pretakati iz šupljeg u prazno. Voljela bih i ja otići malo do grada, priuštiti si nešto, uplatiti kakav tečaj možda, naučiti nešto novo. U kino predugo nisam išla, ni u kazalište, baš bih voljela. Strah me i pitati koliko su sada karte, ali dobro ste me i podsjetili, mogla bih u ljetno kino jednu večer. Na more ne idem, iako me prijateljica zove k sebi, opet čovjek treba nešto odnijeti, nešto i tamo potrošiti, ni prijevoz nije baš tako jeftin. Neću onda u jesen opet bez prebijene kune, ups, centa”, govori u svemu oprezna i odgovorna umirovljenica Ljerka.