Ako ste roditelj, u kasnim ste pedesetima i stariji, a možda imate i unuke, nesumnjivo vam se ponekad nametne razmišljanje o tome jeste li u odgoju vlastite djece radili baš sve kako treba. Možda su vam djeca za poželjeti, možda su vam okrenula leđa, možda su super uspješna ili su malo zastranila.
Ma kojim putem im životi otišli, nema roditelja koji misli da je bio savršen. Barem ste nam tako otkrili u vašim odgovorima na naše pitanje koje je glasilo: Što bi, da možete vratiti vrijeme, promijenili u odgoju djece?
Sanja (65)
Najviše sam griješila s prvim djetetom. Bila sam stroga majka, zahtijevala sam najbolje ocjene, “šarafila” kćer sa školskim obavezama, nametala joj svoje odabire kad se prijavljivala za srednje škole.
Stalno sam je ispitivala kako je bilo u školi i jesi li pospremila sobu. Da mogu vratiti vrijeme, svaki dan bih je pitala: Kako si? Kako bi voljela da provedemo vrijeme zajedno? Previše sam glumila policajku, a premalo je iskreno grlila, razumijevala njezine osjećaje i potrebe.
Jana (57)
Danas kćeri ne bih pokazivala da sam u tolikom stresu zbog posla. Stalno sam uzdisala po kući kako mi je teško, a kad sam ušla u menopauzu, to je bila luda kuća. Radila sam naime samo teške poslove – bila sam sobarica u jednom hotelu, poslije sam noću čistila kino dvorane, a zatim se zaposlila u domaćoj tvornici keksa.
Rad na traci u tri smjene za ženu nakon pedesete je ubitačan, ali mogla sam kod kuće malo primiriti nezadovoljstvo. Tako je kći dobila poruku da je rad mučenje, a ja smatram da to ne mora biti. Samo što sam prekasno shvatila da se treba cijeniti da bi se napredovalo, a ja to nisam znala. Eto, to je trebala biti moja poruka mojoj kćeri, da se cijeni, a ne moje kukanje.
Mirela (59)
Pojednostavila bi si život – shvatila sam da nam je za dobro stanje u kuhinji dovoljno minimalno posuđa i pribora. Da je za dobro odijevanje dovoljan jedan ormar osrednje veličine. Dovoljno je jednom do dvaput tjedno ići u dućan i na tržnicu. Uz dobru organizaciju može se zdravo jesti i kod kuće imati čisto. Govorim to zato što sam uvijek ostavljala dijete da se samo igra, dok sam se ja vječito zapetljavala s kućanskim poslovima.
Jedino kad smo izašle van u šetnju, imale smo svoje dragocjene trenutke. Dijete to tako prepoznaje, uvijek se veselila izlascima iz stana. I da mogu vratiti vrijeme, pružila bih joj više takvih sretnih trenutaka. I danas, kad ima 28, zna mi reći da nikad nisam imala vremena.
Nenad (50)
Više bih čitao s njima i naučio ih ići u knjižnicu. Moje kćeri ne znaju čitati knjigu, to mi nije normalno, to mi je strašno. Mobitel, pa mobitel. Čitati duge forme na internetu – to nije moguće uz ove kratke tik-tokove i slično, stalno im nešto odvlači pozornost. U dobi su od 19 i 17 godina i primjećujem da imaju šturiji rječnik nego što bi trebale i mogle imati, a napominjem da nisu loše učenice. Vidim da se neki roditelji s tim ne zamaraju, kažu mi da malo tko čita knjige danas. Kažu mi da je klasike kakve smo mi čitali, toliko pregazilo vrijeme, da je njima to smiješno čitati. Meni to ne drži vodu.
Nela (50)
Uglavnom, nakon dužeg razmišljanja mogu reći da ne bi ništa promijenila u odgoju djece! Ne zato jer su savršena, oni to nisu. Ne zato jer sam ja savršena majka, jer nisam. Odgojila sam ih onako kako sam mislila da je najbolje, iako sigurno uvijek može bolje. Da li bi htjela da su uredniji – da, ali smatram da to trenutno nije presudno za njih, (oboje su tinejdžeri!), već je to važno meni. Da li bi bilo bolje da su nekad postupili drugačije u nekoj situaciji – da, ali to je njihov život i njihovi postupci za koje moraju odgovarati. I kad griješe, uče. Ako sam im uspjela dati “i korijene i krila” i naučila ih da razmišljaju svojom glavom, pa i kad se ne slažemo u svemu, smatram da sam uspjela – to je bio moj cilj.
Smiljana (62)
Da mogu vratiti vrijeme, više bih se posvetila djeci dok su jako mali. Kad si mlad, imaš želju i nešto vidjeti i proživjeti, pa koristiš bake i djedove i za odgoj, a ne samo za čuvanje djece. Tako ti izmakne onaj pravi trenutak uživanja sa djecom. Sve ti to život poslije vrati, djeca odrastu, žive svoj život i više ne mare puno za nas roditelje.
Andrea (68)
Od dvoje djece, koja su odselila, jedno me svaki dan nazove, drugo jedva jednom tjedno. Prvo dijete, kći, baš sam vezala za sebe i strepila nad njom, a sa sinom, pet godina mlađim, bila sam pun opuštenija. On je nekako slobodniji, pokaže mi ljubav rijetko i veselo, iznimno je ambiciozan i srećom optimističan. Kći uvijek nazove da bi se žalila, pa smo nakon razgovora obje izmoždene.
S kćeri se češće svađam, ali vidim da je tako i mojim prijateljicama s kćerima, tu vlada i i ljubav i vječito prepucavanje. Da mogu vratiti vrijeme, pokušala bih kćeri dati veću slobodu izbora u svemu – od biranja haljinica i gacanja po blatnim lokvicama, do izbora škole, instrumenta koji svirati, i hrane koju će staviti na tanjur. Sve sam to više dopuštala sinu i vidim da je on danas manje opterećen u svemu.
Darija (75)
Stalno sam se svađala s mužem oko kućanskih poslova – šteta što nisam i djecu od malih nogu učila ne toliko da čiste i kuhaju, koliko da svoje stvari stavljaju na mjesto i da barem za sobom pobrišu i urede. Tu sam ja sebe previše rastepavala, pa nije bilo onog opuštenog vremena s njima.
Nino (78)
Djeca su mi još i dobro završila, kako su mogla, jer se nekad na selu s djecom nismo bavili na način kako se roditelji bave danas. Gradili smo kuću pa vikendicu na moru, imali smo njivu, preko ljeta je trebalo i drva cijepati, slagati, ja nikad sa svojom djecom nisam sjeo u slastičarnu na dva sata. S unucima to ispravljam.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!