“Često sam se u filmovima strave susretao s egzorcizmom, a u stvarnosti – iako sam praktični vjernik – nikada nisam svjedočio ni čuo da netko govori o istjerivanju đavla. Zašto uopće postoji taj obred i koliko se često on prakticira?” Pitanje je to koje je Glasu Koncila postavio jedan vjernik, a mi prenosimo odgovor.
“Ne znamo koliko se često moli nad osobama koje pate od đavolskoga opsjednuća ili posjednuća jer kod te molitve otklinjanja štiti se i dostojanstvo svake osobe. No činjenica je da se molitve otklinjanja ili egzorcizmi u Crkvi prakticiraju i danas prema Obredniku o egzorcizmima, a svaka biskupija ima i svoga službenoga egzorcista”, navodi Glas Koncila.
“Već smo ranije pisali da filmski prikazi u filmovima strave doista nemaju veze sa stvarnošću molitve otklinjanja, a pitanju mogućega đavolskoga opsjednuća mora se pristupiti krajnje ozbiljno i to može samo svećenik koji ima ovlaštenje – posebno i izričito dopuštenje – mjesnoga ordinarija, a ne bilo tko. Još jednom navodimo da naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško u razgovoru Egzorcizam je liturgijski čin, a ne mračnjačka seansa (kakve vidimo u filmovima strave koji su fikcija) govori upravo o toj temi, a preporučujemo Vam i da pročitate “Živo vrelo” o “Liturgiji egzorcizma” koje je objavljeno uz prijevod liturgijske knjige “»”Egzorcizmi i druge prošnje”. Ukratko, dr. Šaško ističe da Crkva ima vrlo stroge propise o egzorcizmima, a cilj tih propisa jest izbjeći zloporabe.”
“Kako bismo razumjeli egzorcizam, treba poći od Isusa i njegove prakse. I Isus je izgonio zloduhe jer je došao osloboditi čovjeka od zla, od straha i od bilo koje vladavine zloga, ali i od Zloga te njegovih demona, jer oni žele smisao ljudskoga života skrenuti s Božjega puta. Prema mons. Šašku obred egzorcizma ne upotrebljava rječnik pozitivističkih znanosti i služi se slikama i simbolima jer je riječ o molitvi, a ne mučenju, riječ je – kako smo rekli – o liturgijskom slavlju, a ne o mračnjačkim seansama“, objašnjava Koncil.
“Egzorcizam je stari poseban oblik molitve kojom se Crkva koristi protiv moći Sotone, a kako bi se pobliže protumačila ta molitva, dovoljno je posegnuti za Katekizmom Katoličke Crkve, gdje u broju 1673 piše: Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Kada se moli da neki predmet ili osoba budu zaštićeni ili oslobođeni od utjecaja Zloga, rabi se riječ egzorcizam. U članku “Neke disciplinske odredbe o slavljenju egzorcizma” u spomenutom “»”Živom vrelu”«” upozorava se da je potrebna razboritost kako bi se ispravno prosudilo je li riječ o opsjednuću ili pak o nekoj bolesti, osobito psihičkoj, te se dodaje da se znacima opsjednuća smatra kad netko počne na nepoznatu jeziku govoriti ili razumijevati takav govor, obznanjivati daleke i tajnovite stvari, pokazivati fizičku snagu koja je nerazmjerna dobi ili stanju osobe.”
“Ipak, i dalje valja biti oprezan jer ti znakovi mogu biti samo neka naznaka opsjednuća, pa nije dobro odmah zaključivati kako su takvi znakovi đavolskoga podrijetla i da su znak opsjednuća, nego treba obratiti pozornost i na druge pokazatelje, osobito one moralnoga i duhovnoga reda, koji na drugi ili jasniji način očituju đavolski zahvat, kao što su žestoka odbojnost prema Bogu, presvetomu Imenu Isusovu, Blaženoj Djevici Mariji i svetima, Crkvi, riječi Božjoj, svetim stvarima, obredima, osobito sakramentalima i prema svetim slikama.”
“Egzorcist je onaj koji mora razborito prosuditi nakon brižljiva ispitivanja je li riječ o stvarnom opsjednuću, uvijek čuvajući ispovjednu tajnu (zbog čega se u javnosti i ne govori o egzorcizmima, op. a.), posavjetovavši se, koliko je moguće, sa stručnjacima za duhovne stvari te, kad je potrebno, s medicinskim stručnjacima, osobito psihijatrima koji imaju razumijevanja za duhovne poteškoće ljudi, jer nije rijetkost da se određene duševne bolesti mogu pogrješno shvatiti kao da bi bila riječ o opsjednuću”, zaključuje Glas Koncila.
