U vrijeme uoči Domovinskog rata, na početku tranzicije, udala se naša čitateljica Živa. Napominje to na početku svog pisma zato, što je to bilo nesretno vrijeme za sretni početak – njezin suprug bio žrtva katastrofalnog niza propadanja nekadašnjih tvornica te je izgubio posao. Problem naše čitateljice leži u tome što se on nikad nije vratio na tržište rada, veće je, tvrdi, za sve iskorištavao nju.
”Ja sam radila u velikoj tvornici. Živjeli smo u Vukovarskoj ulici, bilo je teško jer nismo imali ni vodu. Sve troškove sam ja pokrivala, k tome sam financijski pomagala svoje roditelje i plaćala otkup stana u kojem je živjela svekrva.”
“Nakon nekoliko desetljeća u kući u kojoj smo živjeli, odlučili smo je prodati. Uspjeli smo je zamijeniti za dva stana, ali nisu nam pripala oba, jer kuća nije bila moja u cijelosti, već je druga polovica pripadala mojoj sestrični. I dok sam ja odradila tu sav posao, ona prstom oko toga nije mrdnula, a dobila je isto”, objasnila je svoje nezadovoljstvo gospođa Živana.
Iznad te bi se nepravde još i nekako uzdigla, ali kako opisuje, u njezinom su životu postojali puno veći problemi od toga. “Najveći problem je moj suprug. On nije imao prihoda pa sam uvijek ja bila ta koja je sve plaćala. Kupila sam mu auto, školovala sam našu djecu. Sad kad sam ušla u mirovinu, dosta mi je svega, a on i dalje očekuje da nastavim kao i kad je tu bila plaća. A moji su se prihodi sada doslovno prepolovili”, očajna je naša čitateljica.
Strašno ju ljuti, možemo zaključiti, jer je još i bezobziran. “I sad kad bi ja trebala imati malo mira za sebe, on mi i dalje puše za vratom. Kad idemo u dućan, stavlja u košaru i čeka da platim”, piše nam.
Bračni par ima i dvojicu sinova koji još uvijek žive s njima. Ni s njima gospođa Živana nije zadovoljna, jer ih je visoko odškolovala i učila ih da se zaposle i stvaraju, a oni do svoje 36. godine nisu bili u stanju pronaći stalan posao. “Dečki su tek sad počeli raditi, a imaju već 36 godina. Puno škole i stalno neki povremen poslovi. Tri muškarca, a svi, posebno muž, očekuju da ja guram i dalje”, jada se.
Potom je rekla i da su dečki počeli snositi dio troškova za kućne režije, ali da suprug očekuje da će ostatak platiti ona. To ju krajnje nervira. Nije napisala koliko on dobiva otkako ima uvjete za starosnu mirovinu, ali pretpostavljamo da je to vrlo malo, ako veći dio života nije radio. Kako bilo, naša čitateljica smatra da nije lijepo stavljati uteg samo na njezinu stranu.
“Ne mogu više. Mislim da bi on sad trebao nastupiti kao muškarac. Kako god zna i umije. Sve je zaboravio… a ja doista ne mogu više. Bavim se mišlju da odem. Pogriješila sam što sam se udala za njega”, zaključuje svoje pismo gospođa Živana.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
