‘Za 39 godina staža, 370 eura mirovine: Mogao sam još raditi, ali živci su mi popustili’

Gospodin Marko od 39 godina neprekidnog staža, koliko ih je mukotrpno nakupio, u posljednjih trideset godina na radnom mjestu niti jednom nije bio na bolovanju. Niti jedan jedini dan nije izostao s posla! A danas ne može normalno živjeti s mirovinom.

“Radio sam poslove sa srednjom stručnom spremom. Od 39 godina radnog staža, 29 godina sam proveo u državnom sektoru. Djelatnici koju su radili po raznim kancelarijama i na višim položajima sebi su mogli namjestiti koeficijente za dobre plaće, a mi sa srednjom nismo mogli imati niti ono što se zove normalna plaća. Drugim riječima, naš je koeficijent bio nerealan”, piše nam naš čitatelj. Ta ga je nepravda silno mučila, do te mjere da je bio spreman na penalizaciju zbog odlaska u prijevremenu mirovinu.

Borba s vjetrenjačama

“Da je bilo sve kako treba i pošteno, radio bih sigurno do svoje 65. godine života. Ali ja jednostavno više nisam mogao trpjeti tu nepravdu pa sam u mirovinu otišao već sa 60 godina. Posljednjih godina na poslu nisam imao niti regres, niti sam primao uskrsnicu, a božićnicu sam dobio jako malu”, povjerio nam je u pismu gospodin Marko.

Borio se, tvrdi nadalje, za kolektivni ugovor prema kojem bi mogao ostvariti neka svoja prava, ali gotovo nitko ga nije podržao – jednostavno nije bilo dovoljno zainteresiranih. Sve ga je to pomalo obeshrabrivalo u nadi za bolju budućnost. No, nije posustajao, pa je kucao i na vrata nadležnih, no i tada je dobio samo – pljusku.

Direktor ga izbacivao iz ureda

“Bio sam u više navrata maltretiran od strane direktora, pa čak i izbacivan iz njegovog ureda. To se dogodilo svaki put kad bih nastojao tražiti neka svoja prava i prava za sve djelatnike. U jednom sam trenutku uvidio da ovako sam ne mogu učiniti ništa protiv sustava ovakvog kakav je, pa sam odlučio otići u prijevremenu mirovinu”, piše naš duboko razočarani čitatelj.

Shvatio je, naime, poput mnogih radnika koji se osjećaju iskorištavanima i ugnjetavanima, da se s rogatima ne isplati bosti i da je za njihovo psihičko zdravlje bolje da se na vrijeme povuku.

“Kad sa sve sagledao, razmišljao sam na način da je bolje imati i manju mirovinu, a sačuvati zdravlje i živce, nego uzalud tjerati pravdu. Što je tu je. Ne znam, čini se da mnogi ljudi, kad se uspinju na neku višu funkciju, čine se u redu, trebaju te, a kad zauzmu fotelju, onda te odbace. Za kraj, lijep pozdrav svim dobrim ljudima”, riječi su kojima je svoje pismo zaključio gospodin Marko.