Vapaj majke Vedrane (60): Rođeni sin mi želi smrt, ne daj Bože nikome

Ne čujemo tako rijetko oko sebe da djeca okrenu leđa roditeljima. Ne mislimo pritom na djecu u pubertetu, znamo da su buntovni i da otporom prema autoritetu roditelja počinju razvijati svoj identitet i osjećaj neovisnosti. Uostalom, to ih do kraja tinejdžerskog doba najčešće prođe pa, kako volimo reći, “dođu malo k sebi”.

U ovom tekstu bavimo se ozbiljnim odbacivanjem roditelja od strane odrasle djece od koje se očekuje makar malo empatije i minimum iskazivanja zahvalnosti i poštovanja. Taj minimum od svog sina, a posljedično niti snahe, ne dobiva naša čitateljica koja nam je uputila očajno pismo, jer se nema kome izjadati.

“Majka sam kćeri i sina. Dok sam bila mlada, nisam se stigla puno baviti s djecom. Mukotrpno smo gradili kuću, a imala sam i dublji problem – suprug me konstantno maltretirao. Danas sam na samom pragu šezdesete godine života, suprug gaji ogromnu mržnju prema meni, a nemam se kome povjeriti”, započela je svoje tužno pismo gospođa Vedrana.

Sin sipa uvrede

Potom je objasnila da iako suprugova bezobzirnost peče, on više nije najveći izvor njezine nesreće, već je to njezin sin. Ne samo da joj zabranjuje da viđa unuke, već joj, kako tvrdi, sipa i uvrede kakve su svakom razumnom čovjeku potpuno neshvatljive. Čak i da ju smatra lošom majkom, treba li je vrijeđati do te mjere da joj kaže da je ne želi živu? Nikada! A snaha, čini se prema riječima gospođe Vedrane, taj težak odnos samo dodatno potkopava.

“Kao što čuvam djecu od kćeri i družim se s njima, tako bih voljela vrijeme provoditi i s djecom od sina. Na žalost, to mi nije dopušteno, jer je snaha zabranila da djecu uopće i viđam. To moj sin ne samo da podržava, već mi i sam sipa najteže uvrede. Što reći o vrijeđanju, mislim da je dovoljno reći i samo to, da mi vlastiti sin želi smrt”, kaže ova očajna majka i baka.

Sve bi dala da su joj roditelji živi

Ukazala je potom na to koliko svima nama naši roditelji, jednom kad ih više nema na ovome svijetu, nedostaju do kraja naših života. Dok su živi, znamo da bezuvjetno stoje iz nas, bdiju nad nama, mole za nas, a sve to pruža emocionalnu sigurnost koju gotovo nitko ne može nadjačati. Gospođa Vedrana upravo tome svjedoči riječima: “Sve mi to jako teško pada jer nemam više ni majku ni oca i nemam s kime podijeliti moje najdublje boli. Samo sam s njima to mogla! A boli me, ne mogu ni opisati koliko”.

Je li to poruka svim kćerima i sinovima koji su odbacili svoje roditelje? Nadamo se da je tako.

Tračak svjetla – kćerkina djeca

Jedini tračak svjetla u njezinoj tuzi su unuke koja joj je podarila njezina kći. “Za kćerkinu djecu sam jako vezana. Oni me obožavaju, cijela kćerina obitelj me obožava. Oni me i drže na životu. Ali to ne može odagnati svu moju bol koju osjećam zbog odbacivanja koje sam doživjela od sina i snahe. S puno se suza borim, one padaju za doručkom, ručkom i večerom. Imam ipak toliko vjere da se nadam da će mi dragi Bog biti u pomoći. Nikome na ovome svijetu ne bih poželjela suze koje ovoliko bole”, napisala je na kraju pisma gospođa Vedrana.