Povjerljivo
Vapaj hrvatske bake: Dvije godine me ni snaha ni unuke nisu posjetile
Tako blizu, a tako daleko, žive snaha i unuke naše čitateljice – kako nam se požalila, pješice bi mogle do nje, a već je dvije godine nisu posjetile. A njezin sin na to ne može, neće ili ne zna utjecati.
Kad se čovjek za života oko nekoga posebno i nesebično trudi, razumljivo je, očekuje neki minimum zauzvrat. Uvjerena sam da u poznim godinama većini ljudi to “zauzvrat” najčešće znači posjet onih za koje su se velik dio života davali. Malo voća, kava i napolitanke, to je njima svemir.
Ako imaju mobitel, i poziv je ponekad dovoljan. Ali ako i to izostane, ruši im se tlo pod nogama, obuzima ih tuga, ne vesele se više životu kao prije. Baš kao ni naša 66-godišnja čitateljica, koja nam piše da vapi za samo malo brižnosti od strane sinovljeve obitelji.
“Radila sam neprekidno 37 godina, ali sam zbog zdravstvenih problema morala otići u prijevremenu mirovinu. Budući da sam tada još imala kredit, bilo mi je jasno da se moram nekako financijski pokrivati te sam odlučila potražiti neki lakši posao koji bih ipak mogla podnijeti. Ukazala mi se prilika da čuvam dvije curice, što sam i prihvatila”, piše nam naša čitateljica koja je danas u 67. godini života.
No, iako njezina snaha nije bila u radnom odnosu, ona je kao baka često čuvala i njezinu djecu, svoju unučad. Još dok je radila u tvrtki, bila je, piše nam, na usluzi sinu i snahi. “Ja sam u svojoj kući, oni u svojoj, ali smo vrlo blizu jedni drugima. I sad, umjesto da je snaha koja nije radila pomagala meni koja sam radila, ja sam njoj čuvala djecu, pekla kolače za fešte, Božić, Novu godinu, Uskrs. Nikad mi nije bilo teško, pa i kad sam bila umorna. Radila sam to s ljubavlju, bilo mi je normalno da pomažem svojoj djeci”, povjerila nam je.
“Ne žele me vidjeti”
Kako su godine odmicale, napredovala je i njezina bolest, starost, piše nam, kuca na vrata. “Sad kad sam ostarjela i kad meni treba pomoć, moja snaha me ne želi doći ni vidjeti. Već dvije godine nije bila kod mene, a i kćeri, moje unuke, okrenula je protiv mene”, požalila se.
To s unukama svaku baku ponajviše boli, osobito one bake koje su tijekom odrastanja unučadi često bile uz njih, čuvale ih, smišljale za njih tisuću igara te ih učile o životu. Kad se to okrene preko noći, patnja je duboka, bake u mirovini posebno su osjetljive jer imaju vremena i svako malo osvijeste svoju čežnju usmjerenu ka toj djeci.
“Niti one, moje voljene unuke, više mi uopće ne dolaze. A sin, on si u svemu tome ne može ništa pomoći. Svojoj snahi pak samo želim poslati poruku da će i ona jednog dana ostarjeti te da Bog vidi tko se s kim kako ponaša. Sve se trostruko vraća”, uvjerena je.
Koliko god ju boli što ima osjećaj da je izgubila sinovljevu obitelj, naša čitateljica ipak nije ostala sama. Ima još dvije kćeri i dvije unuke. “One me posjećuju i imam osjećaj da me vole, hvala im na toj ljubavi od srca”, napisala je naša čitateljica na kraju svog pisma.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!