Povjerljivo
Rastavljeni žive u istoj kući: ‘Djecu smijem gledati samo kroz prozor’
Gospodin Tomislav prije četiri je godine prekinuo brak koji je trajao 18 godina i u kojem su zbog teških svađa psihički stradavala djeca. Ostao je tada živjeti pod istim krovom s bivšom suprugom i djecom koja su tada bila u dobi od 16 i 18 godina, no na zasebnom je katu. Kako tvrdi, njegova bivša supruga u startu se pobrinula za to da on svoju djecu i dan-danas smije gledati samo kroz prozor, iako uredno plaća alimentaciju te je na centru za socijalnu skrb postignut razuman dogovor o viđanju djece s ocem.
Drame nakon njegova razvoda nije nedostajalo, svjedoči gospodin Tomislav u pismu koje je, sav očajan, poslao na našu redakciju. Najteže mu pada što je, kako tvrdi, bivša supruga zbog svoje mržnje nepovratno naštetila djeci.
“Uredno plaćam alimentaciju od prvog dana kad je u centru za socijalnu skrb potpisan dogovor o uzdržavanju djece. Mlađe dijete je odmah nakon potpisivanja dogovora k meni počelo dolaziti s punoljetnim bratom. Kako živim u istoj kući, to jest kat iznad bivše supruge, ona je, čim je vidjela da bih mogao i dalje biti u dobrim odnosima s djecom, počela biti agresivna prema njima. Svaki put kad bi se vratili od mene, vrištala bi i derala se na njih”, započeo je svoje pismo nesretni otac.
Nakon dva redovita dolaska k ocu – prema utvrđenom planu o zajedničkoj skrbi – djeca su prestala dolaziti. Gospodin Tomislav na to se nekoliko puta žalio centru socijalne skrbi.
“Njihov odgovor bio je da je moja bivša supruga ostavljena i da je to razlog zašto je tu problem. Rekli su mi i da bi bilo najbolje da iselim iz zajedničke kuće jer za djecu nije dobro što svi živimo u istoj kući. Odmah sam im rekao da sam u kuću uložio sve te da nemam gdje otići, odnosno da nisam financijski u mogućnosti. Objasnio sam im da imam kredit pa kad platim ratu, režije i alimentaciju, ostaje mi 500 kuna mjesečno za život”, objašnjava gospodin Tomislav.
Djeca ga prijavila policiji
Na to su mu, dodaje, iz socijalne skrbi odgovorili da dijete samo odlučuje želi li ili ne dolaziti k ocu. “Na to sam rekao da se tako krši plan koji je donesen na sudu. Prošlo je šest mjeseci, djecu sam gledao samo kroz prozor dok sam prolazio prema svom stanu. Jednog dana sam ih želio vidjeti dok nije bilo u u kući, htio sam, naime, razgovarati sa njima. Nakon toga, djeca su me prijavila policiji te sam završio na sudu”, napisao je.
Sud mu je naložio nekoliko mjeseci odlazaka na psihotretmane u udrugu Duga na zagrebačkoj Trešnjevci. Tamo je, kaže, morao priznati svoju krivicu, no tare ga to što on i dalje smatra da krivnja ne leži na njemu.
“Sve što sam radio bilo je postupanje po službenoj odluci gdje stoji da imam pravo viđati svoju djecu. Bivša supruga oduzela mi ih je i udaljila ih od mene, a ja sam tu djecu odgajao, hranio, kuhao im, vozio gdje je trebalo, igrao se s njima, osobito dok je ona završavala visoku školu sestrinstva. Puno sam vremena provodio s njima, a sad ih zbog nje više nemam. Htjela me izbaciti iz kuće i to preko odvjetnika, ali joj to nije uspjelo. I dalje živim na katu kuće, a djeca su ispod mene već četvrtu godinu i tu se ništa nije promijenilo”, rekao je nesretni otac.
Kako dalje objašnjava, čak im je nakon razvoda i kuhao i donosio im hranu na prozor, jer su ga tako savjetovali u centru za socijalnu skrb, kao i psiholozi. Sve uzalud, ništa nisu htjeli od njega. Svakog oca koji mari za svoju djecu to bi slomilo, a gorčina i čežnja koju za sinovima osjeća gospodin Tomislav govore o tome koliko je oštećen ne samo njegov život, nego su tu nesumnjivo zakinuta i njegova djeca.
A što će selo reći?
“Emotivno sam razdvojen od njih i sada, kad su oboje punoljetni, ne žele me vidjeti. Razlog tome je taj što sam našao drugu ženu. Razveo sam se jer nisam više mogao živjeti sa bivšom suprugom i njenim promjenama raspoloženja, kao i stalnim kritikama prema meni. Kad sam joj naposljetku rekao da želim razvod, rekla je da je u menopauzi te da će se promijeniti, a potom je izrazila i brigu što će selo reći. Nisu je brinule svađe poput one uslijed koje je stariji sin rekao da bi najradije umro kao njegova sestrična od leukemije, nego ju je brinulo što će selo reći”, piše očajni otac.
Kad su se psiho-tretmani gospodina Tomislava približili kraju, trebao je napisati kako je to sve djelovalo na njega te u čemu vidi problem, gdje je griješio. O tome kaže: “Napisao sam da se ne osjećam nimalo krivim jer je bivša supruga dovela do nastalih problema budući da je kršila plan, a napomenuo sam i da prema zakonu osoba koja krši plan mora odgovarati i financijski (kazna je oko 660 eura), a dodao sam i da ja u tom trenutku da ne moram ne bi sjedio s njima već bi se družio sa svojom djecom.”
Svoje je teške misli zaključio riječima koje mnogo govore o gorčini bivše supruge i njegovom beznađu: “Ona je, kad smo se razvodili, nazvala moju majku i rekla joj da će, pošto sam je ostavio, napraviti sve da ja ostanem bez djece. U tome je i uspjela. Od prosinca 2019., od kada sam razveden, do današnjeg dana, nisam ukupno razgovarao sa svojim djecom dva sata. Nikad nemaju vremena za mene, uvijek neki izgovori, a živimo u istoj kući i dvorištu. Za sve to treba imati jaku samokontrolu i živce. Nadam se da će jednog dana shvatiti, i bivša supruga i svi njezini, koliko su štete nanijeli našoj djeci.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!