Mozaik
Prabaka Zora: Sve je danas naopako, a ovako je bilo nekad
S gospođom Zorom iz Like poveli smo dugi razgovor – umije zanimljivo pripovijedati, živahnog je duha za svoju dob, humoristična i neosporno mudra. Više nas je puta nasmijala dok je uspoređivala život nekad i danas. No na kraju smo se ipak ozbiljno zapitali je li gospođa Zora u pravu, kad kaže da su ljudi nekad bili sretniji unatoč svim nedaćama.
Gospođa Zora zabavila nas je dok nam je govorila o tome što se sve promijenilo od vremena njezine mladosti i zrele dobi, do danas kad je prigrlila svoju poznu životnu dob. Kad usporedi život nekad i sad, kaže, drago joj je što je najljepše životno doba provela u ona dobra, stara vremena. Evo što je izdvojila kao kao nešto u čemu vidi negativne promjene.
Pomoć susjedima u nevolji
Kad je susjed kući dolazio pijan, a susjeda ga se bojala pa je bježala čim bi ga izdaleka čula kako pjeva ju-hu-hu, ona je katkad i u ponoć dotrčala k nama. Nerijetko je spavala u sobi jedne od mojih kćeri. Meni je bilo najnormalnije da je primim u bilo koje doba noći, danas se više ne ulijeće tako u tuđu kuću. Skuhala bih joj čaj, pružila moralnu podršku kroz razgovor, s njom bi tražila rješenje za njezinu situaciju.
U vikendici nas je bilo po 15
Rođaci su nam se utrpavali u vikendicu na moru kako im se prohtjelo. Nekad nas je znalo biti po 15 u kući, koja i nije tako velika. Je li mi smetalo? Pa je, ali ne toliko da bih radila velike drame. Preživjeli smo, još bi se i jako dobro zabavili, navečer se kartalo, pilo, pa i plesalo. Tko danas još pleše svaku večer? Sada moje kćeri i unuci tamo kolo vode, pa više nitko ne dolazi.
Jeli smo sve odreda
Svi smo u kući imali mesni doručak, paštete, hrenovke, najjeftinijeg ulja, masti. Bilo je i ribica u konzervi, koncentrata rajčice u tubi, konzervirane marelice ili ananas bili su vrh luksuza. Djeca su jela Čokolino, bijeli griz i šećerne Eurokrem table. Ne kažem da je to bilo zdravo. Ali mislim da je svijet bez mobitela bio zdrav, pa su i malci bili sretniji. Možda sam samo stara pa krivo razmišljam.
Djeca sa sela išla su sama pješice u školu
Danas svako selo ima organiziran kombi i vozača i djeca se voze u školu i iz škole. Ja ih gledam, dovezu ih, iz kombija uđu ravno u kuću i više ih ne vidim. Ja mislim da su svi oni cijelo popodne na mobitelima i pred televizorima. Svi su blijedi, nezadovoljni i ne znaju, kad sretnu čovjeka, bi li ili ne bi rekli dobar dan. Nekada je to bilo nezamislivo, moji su od prvog razreda išli sami pješice, sina je čak i u vrtić vodila godinu i pol starija kći.
Proslave dječjih rođendana
Kad su se slavili dječji rođendani, meni je bilo normalno da se pozovu i djeca i njihovi roditelji. Kupili smo djeci paket sokova, odraslima gajbu piva i par litara vina. Narezalo se ono bolje što se čuvalo od kolinja za te prigode, uz malo kruha, koji kiseli krastavac, ništa se nije kompliciralo, nakuhavalo, pokazivalo. Svekrva je obično napravila tortu, nacifrala ju malo, stavila gore koju ružicu iz vrta i to je bilo to. Bilo mi je važno da mi je kuća uredna, da na stolu bude cvijeća iz vrta, da je novi film u foto aparatu. I da radi gramofon.
Nitko se nije morao najaviti da dolazi u posjetu
Dućan je udaljen kilometar i pol od moje kuće. Naravno da smo svi išli pješice, i mlado i staro. Ispred kuće smo uvijek imali klupicu, svako malo bi netko tko se vraćao iz dućana tu sjeo i zazvao me da mu donesem hladne vode. To je bilo tako normalno. Onda bi mi neka od žena na odlasku ukrala mladicu od pelargonije, a ja bi se pravila da ne vidim.
Hranili smo tuđe mačke
Kad bi susjedova mačka, a neko su vrijeme imali i psića, nanjušili da pečemo meso, ušli bi nam bez problema u kuću. Ja se ne sjećam da me to nekad ljutilo, dala bi im ostatke i poslala ih kući. Danas se susjedi tuže na policiji, ako im tuđa životinja uđe na dvorište. Ne daj bože da im tuđa maca obavi ono u susjedovoj tegli za cvijeće. To je prekršaj neviđeni!
U nevolji nikoga nije trebalo zvati
Na selu su se znale događati tragedije. Kad je ljudima izgorjela kuća, svi smo im nosili novac iz čarapa, i to ne najmanje, nego najviše što smo mogli dati. Ljudi su bili bogobojazni, znali su da se to svakome može dogoditi. Isto je bilo i kad se susjedi u jezeru utopio sin. I nakon 55 godina svi koji to pamtimo i živi smo, na Sisvete zapalimo lampaš nesretnoj obitelji. Podrška toj utučenoj majci i tom ocu nije se zaboravljala već sutradan, kao što mi se čini da danas to biva.
Djeca su brinula za stare roditelje
Vremena su bila takva da je najstariji sin ostajao u kući. Ma koliko to danas izgledalo nepojmljivo, bilo je u tome neke pravde, jer su tada taj sin, snaha i unuci preuzimali brigu o imanju, da se jednog dana sve ne uruši na jedan veliki kup. Pomogli su, podrazumijevalo se, i roditeljima kad su onemoćali. Nije mogao svatko dobiti starački dom, a domova ni nije bilo u radijusu od 200 kilometara. I odgoj naših starih je bio takav, da je bila velika sramota ako su te djeca “strpala” u dom. Moji roditelji, primjerice, rekli su da će si radije presuditi, nego da ih damo u dom. A znate što to znači.
Gledalo se da se i u slobodno vrijeme radi što više, a ne manje
Raditi u slobodno vrijeme što više u štali i po vrtu, značilo je i veće blagostanje u obitelji. Žalili smo se navečer na umor, ali ne i na sam rad. To se nekako podrazumijevalo, barem meni. Kad sam ja ukuhala zadnjih dvadeset staklenki domaćih krastavaca, osjećala sam dobro. Osjećala sam se ponosnom hraniteljicom obitelji. Uz to sam i radila neko vrijeme u tvornici. Ali to nije značilo da ću se odreći balkona punog cvijeća ili svježe salate iz vrta, koju ručamo nakon posla. Danas ljudi žive u gradovima, u stanovima, ne sade više i ne kopaju, vikendima sjede po kavama i u šoping centrima, a umorni su i nezadovoljni. Nekad mi se čini da su umorniji od mene nekad kad sam u kuću znala ulaziti u pola deset navečer, jer se smračilo pa više nisam vidjela pljeviti.
Pušilo se u autu i u stanu. E, to nije bilo dobro!
Danas se žena mog unuka zgražava ako netko zapali cigaretu pokraj njezine djece. I ja ju razumijem, i meni to smeta. Ali nekad ljudi nisu bili osviješteni, moj muž je pušio cijele zime u autu dok je vozio našu djecu. Pušio je i u kući, u dnevnom boravku. Srećom smo dobro prošli, da su nam djeca bila zdrava, mislim stvarno je igrao ruski rulet s tim pušenjem kraj nas, e to moram priznati.
Što je sreća?
Za kraj naša zanimljiva sugovornica Zora svima poručuje: “Djeco draga, ako je vama ovo naopako kako danas živite napredak, svaka vam čast. Ja svoje djetinjstvo, mladost i zrelost ne bih mijenjala za sto vaših modernih vremena.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!