‘Nismo dobili stan u Jugi, ne gledajte svisoka umirovljenike podstanare’

Nakon što smo otvorili temu umirovljenika podstanara koji, vjerojatno, pripadaju najranjivijoj podskupini ionako ranjive skupine umirovljenika, primili smo brojne poruke naših čitatelja. Kažu, podstanarstvo u trećoj životnoj dobi jamac je ekstremnog siromaštva, no taj problem nije prepoznat ni među vladajućima, ni među umirovljeničkim strankama i udrugama.

Sličnu sudbinu doživjela je i naša čitateljica koja želi ostati anonimna. Opovrgava priču da su u nekadašnjoj Jugoslaviji svi mogli doći do društvenog stana. A oni koji tada nisu mogli ugrabiti društvene kvadrate, danas su većinom – podstanari. Za sebe kaže da je većinu svoga 68 godina dugog života provela u tuđim stanovima.

“Samo sam od 1968. do 1973. godine živjela u roditeljskoj kući. Prije toga smo bili podstanari kao obitelj, nakon toga smo do 1996. godine živjeli bez oca u djedovoj kući. Tu je kuću naslijedio ujak, a mama je od ostavine dobila gradilište koje su joj 1980. nacionalizirali. Prisilili su je da uzme odštetu za koju se nije mogao kupiti ni Fićo.” I tako je naša čitateljica od 1996. do 2018. godine bila podstanar bez stalnog zaposlenja.

“Kupovala sam drugima kvadrate”

“Ako od 22 godine staža izuzmem vrijeme koje sam radila u bivšoj državi, to je 15 godina uplata za tuđe stanovanje. Uplaćivala sam u takozvani stambeni fond, a nikad nisam dobila stan, ni stambeni kredit, ni mogućnost otkupljivanja kvadrata, jer ih nisam ni imala. Na podstanarstvo sam u 22 godine potrošila sumu dostatnu za kupnju jednog manjeg stana ili garsonjere. O životu u tim uvjetima neću ni govoriti”, kaže.

U međuvremenu se 2009. godine teško razboljela; onkološka bolest i oštećenje sluha dovele su do otežane komunikacije s okolinom. Punih devet godina je živjela od 700 kuna socijalne pomoći u podstanarstvu, a tek je 2016. godine isposlovala još 700 kuna dodatka za podstanarstvo. “Radila sam što sam mogla na crno. Čistila sam, plela, radila bižuteriju, pomagala mi je mama s mirovinom. Meni i sestri koju uzdržava”, kaže čitateljica i dodaje da je “za neke poslove bila prestara, za neke bez kompetencija, a za većinu ih nije imala vezu”.

Ipak, 2018. godine joj se barem malo osmjehnula sreća, dobila je u najam gradski stan i mirovinu za 22 godine staža. “Zahvaljujući gradskom stanu danas ne plaćam veliku stanarinu. A i od čega i bi kad mi mirovina ne prelazi 260 eura. U međuvremenu sam dobila još 4 dijagnoze, a peta je još jedan karcinom prije 4 godine”, dodaje.

Marko: Društveni stanovi u Jugoslaviji su bili čista krađa

Da su društveni stanovi u Jugoslaviji i danas bolna rana mnogim hrvatskim građanima, kaže naš 76-godišnji čitatelj ohrabren pričom podstanarke Luce iz Splita. I danas, desetljeća kasnije, ne može zaboraviti nepravdu nanijetu njegovoj obitelji.

“Oni koji su uspjeli ugrabiti stan u Jugoslaviji pa su ga kasnije bagatelno otkupili – ti su na konju. Za to najviše krivim Franju Tuđmana koji im je to omogućio, umjesto da su ti stanovi ostali društveni i na korist siromašnima. No, nisu svi bili te sreće”, kazuje nam čitatelj koji kaže da njegova obitelj “nije bila podobna, pa nisu nikada dobili društveni stan, već su svojim plaćama i doprinosima financirali tuđe stanove dok su oni bili i ostali podstanari”.

“Što je najgore, i ti koji su dobivali stanove su si gradili vikendice i kupovali aute. Akcija ‘Imaš kuću – vrati stan’ je bila čista sprdnja. Nitko tko je nepošteno uzeo društveni stan, a većina ih je bila takva, nije vratio taj stan jer ima svoju nekretninu. Ako to nije bila krađa, onda ne znam što je, ali naš narod je jako nepošten. Ti stanovi nisu proslijeđeni nama sirotinji i podstanarima koji nismo imali vezu da dođemo na vrh liste za dodjelu stanova. Da budemo iskreni, ti društveni stanovi u Jugoslaviji bili su čista pljačka sirotinje”, kaže naš čitatelj iz Karlovca, koji je i danas podstanar.

“Ne gledajte svisoka na podstanare”

Naša čitateljica s početka priče pak zaključuje: “Molila bih da se na podstanare ne gleda svisoka, jer zna se da ničija nije gorjela vječno. Imajte malo razumijevanja za one kojima sreća, pamet, snalažljivost nisu dani, a nisu bili ni lijeni, ni glupi ili slično. Možda bi razumijevanjem šireg konteksta mogli nekome i pomoći oni koji imaju više no što im treba.”