Mirovina ode na podstanarstvo: Da mi nema djece, prosila bih po ulici

Mnogi su stariji građani još u vrijeme bivše države stekli pravo stanovanja u društvenim nekretninama. Nakon osamostaljenja Hrvatske, na temelju tog prava, simboličnim su otkupom stekli i vlasništvo nad tom nekretninom. Druga su skupina oni koji su stan ili kuću kupili na kredit i najčešće pazili da im se zadnja rata kredita poklopi sa danom ulaska u mirovinu. Treći su, dakako, oni koji su nekretninu, na bilo koji način (darovnim ugovorom, ugovorom o skrbništvu itd.), naslijedili.

Nisu svi bili te sreće da do mirovine imaju vlastiti krov nad glavom. U najbogatijim zemljama poput Švicarske i Njemačke, ni pola građana nema vlastitu nekretninu, pa nećemo ni mi ulaziti u to zašto je netko u Hrvatskoj cijeli život podstanar. Trebalo bi to biti sasvim normalno, samo na žalost, nije. Nije normalno ne zbog krivnje ljudi (najčešće), nego zbog previsokih cijena stanarina u odnosu na plaće, te naposljetku, mizerne mirovine.

Od čega da, primjerice, živi naša čitateljica koja nam je u pismu povjerila da prima mirovinu od 450 eura, stan plaća 270 eura, a tome valja pribrojiti i režije za koje znamo kolike su, osobito zimi?!? Problematika je ovo koja tišti mnoge umirovljene Hrvate, a mnogo je i onih koje problem sa stanovanjem u mirovini uskoro čeka, pa strepe.

Naša čitateljica, podstanarka Luce (67) iz Splita, nije bila neradnica. Opisala nam je svoju nezavidnu situaciju u kojoj se našla i nakon što je uredno odradila 41 godinu i četiri mjeseca neprekidnog staža.

Mjesec dana joj nedostajalo do pune mirovine

Gospođa Luce u mirovinu je otišla s prvim danom 2014. godine. Rođena je u Zagori gdje su je roditelji u osnovnu školu poslali s nepunih šest godina. Srednju je školu završila u Splitu, gdje se odmah po školovanju i zaposlila. “Punih 17 godina radila sam u jednom poduzeću koje je naposljetku otišlo u stečaj, no imala sam sreće što sam prije toga našla posao u državnoj firmi. Kad sam odlučila otići u mirovinu imala sam 41 godinu i skoro četiri mjeseca radnog staža”, piše nam gospođa Luce.  

Njezina je situacija zbilja bila nezahvalna. “Do pune mirovine nedostajalo mi je svega mjesec dana. Tu zadnju godinu izgubila sam volju dolaziti na posao, a nisam osoba od bolovanja. Zasiti se čovjek svega, nepravde, odnosa i samo ti pukne da odeš”, objasnila nam je razloge svog naglog umirovljenja.

Za cijeli radni vijek neprekidnog staža, dodijeljena joj je, uz penalizaciju od 1,2 posto, mirovina od 450 eura. Četiri godine joj nisu priznate. “Četiri godine nisu ušle u izračun mirovine jer stečajnom upravitelju papiri nisu bili ispod kreveta. Eto, to je bio njegov odgovor”, svjedoči gospođa Luce.

Nije imala sreće s dodjelom stana

“Kad mi je trebao biti dodijeljen stan – a bila sam na listi – ona su ukinuli dodjelu, bez obzira što sam odvajala od plaće kao i svi ostali. Sada sam tu gdje jesam, podstanarka sam koja nema za osnovni život”, nastavlja.

“Kad misliš da ćeš uživati plodove rada, dogodi ti se još i teška bolest. Od 450 eura mirovine, kad platim stan spadnem na 180 eura, a s njima prvo platim režije. Da nije moje djece, mogla bih prositi po ulici. Žalosno, ali istinito. Kad pogledam na vijestima zastupnike u Saboru, muka mi dođe. Strašno je tko nam određuje iznose mirovina. Samo ću još jednom napisati: žalosno”, zaključila je splitska umirovljenica Luce.