Povjerljivo
Miroslav (87): ‘Djeca ne dolaze, unuke nemamo, sa susjedama smo posvađani’
Sunce se upravo bilo probilo u prekrasno starozagrebačko dvorište, baš kakva se kriju po povijesnoj gradskoj jezgri, kad smo susreli gospodina Miroslava (87) i s njim se upustili u razgovor. Rekao je da ga je upravo dvorište spasilo, cijelu zimu hodao je ondje amo-tamo, noge ga polako izdaju i dalje se više ne usudi. Njegova supruga Vera (86) gledala ga je s prozora u prizemlju, onemoćala je i stan više ne napušta. Doznajemo da ih u samoći najviše rastužuje to što im život nije podario unučad.
Ni život i samom središtu metropole ne može ublažiti samoću koju trpe mnogi naši stariji sugrađani. Mnogi prijatelji i susjedi s kojima su se družili pomrli su, s nekima su u zavadi, neki su u staračkom domu. Djeca su mnogima odselila izvan granice, unuke nemaju ili ih ne viđaju dovoljno često. Noge ih polako izdaju, zdravlje je varljivo. Svjedoči tome i gospodin Miroslav, naš sugovornik koji u 88. godini života živi s nepokretnom suprugom.
“Imali smo lijep život, ali kakvu smo starost dočekali, tuga i jad. Živimo u zelenijem dijelu centra, u građanskom stanu u zgradi sa sedam stanova. Nekad je tu bujao život – živjelo nas je tu sedam obitelji s djecom, a kako imamo ovo lijepo i zatvoreno gradsko dvorište, nesmetane cike i graje nije nedostajalo. Sa stražnje strane imali smo i uređen vrt gdje se pila kava, tu su stanari dolazili i odlazili kako bi tko stigao, nikad nije bilo dosadno. Danas je vrt zapušten, sve je oronulo, zaraslo. Zgrada i dvorište opustjeli su”, govori gospodin Miroslav.
U najvećem stanu, priča nam, žive on i supruga, u drugom su podstanari koji se stalno mijenjaju, u dva stana žive gospođe, obje u dubokoj starosti. Tri su stana zaključana, vlasnici odnosno njihovi nasljednici žive na selu ili u inozemstvu i dođu dva-tri puta godišnje na nekoliko sati. “Vlasnički odnosi nisu riješeni pa nitko ne može prodati stan ni da želi”, kaže nam naš sugovornik.
Posvađani sa susjedama
“I s te dvije susjede što tu žive, supruga se posvađala, ne pričaju već dva desetljeća. Vidim, i one su onemoćale, ja se jednoj ako je sretnem, ipak ponudim odvući torbu na kotačima po stepenicama. Živi na katu iznad nas, a nemamo lift. I ona jedva još hoda, ali vidim da se trudi nedjeljom ići na plac i na misu. Druga susjeda više uopće ne izlazi, čujem od njenog sina da će vjerojatno morati u starački dom”, govori nam. “Da smo si s kojom od njih u dobrim odnosima, skratili bi si koji sat u danu, ovako, sami smo po cijele dane”, pojadao se.
Više se ne mogu brinuti o zgradi
Kako ističe, on i supruga Vera predstavnici su stanara, jer tu ulogu nema tko preuzeti, a oni samo nemoćno gledaju kako sve propada. “Mi se više ne možemo brinuti o zgradi, nekad sam mogao barem pokositi, sam zamijeniti žarulje, popraviti ponešto. Sada sve stoji ovako kako stoji, ne daj Bože da nam prokisne kao nakon potresa, pričuva nam je mala, od penzije nećemo moći u sanaciju. Predao sam zahtjev za obnovu zgrade jer smo u povijesnoj jezgri, ali star sam, nisam više spretan kao nekada da bih to mogao pogurati. Tko zna kad ćemo doći na red. Od dvojice sinova, oba su u inozemstvu, ali oni žive od plaće do plaće, ne mogu nam pomoći. Unuke nemamo, to nam najteže pada i zato su i tako dugi naši starački dani”, rekao je gospodin Miroslav.
Trgovina im je, kaže, blizu, još uvijek se po potrebi odvaži prijeći tih sto metara i kupiti namirnice. “Do dućana i natrag je sve što još vidim od svijeta. Izdaju me noge, a suprugu su već izdale. Nekad joj pomognem doći do prozora, sjedi tu i gleda malo na dvorište. Da nam prozor gleda na ulicu, promatrala bi ljude, ovako mi je teško gledati je dok zuri u jedno te isto. A nekad smo bili tako aktivni, posvuda nas je bilo. Ja sam bio direktor u dobrostojećoj firmi, ona je radila u knjigovodstvu. Za ono vrijeme, puno smo zarađivali, mogli smo si priuštiti automobil koji god smo htjeli, pa sam vozio Audi. A onda, kad su djeca otišla, kad su susjedi počeli umirati, neki odlaziti, malo po malo spali smo na ovo kako danas živimo”, iskren je naš sugovornik.
Zime su najteže
Zimu su, kaže, jedva izgurali. “Ne možemo više grijati cijeli stan, samo kuhinju s blagovaonicom i kad nam treba, kupaonicu. To nas još više skuči, stalno u ova četiri zida. Do ove zime kuhala je supruga, sada kuham ja, ne može više ni to. Teško je starjeti sam i sjećati se kako je nekad bilo. Da imamo unuke, čekali bi njih, bilo bi lakše podnijeti samoću. Ovako živimo za rijetke nedjelje kad nas posjeti neki od sinova. Vera onda stalno briše suze, moram je gurati ispod stola da se pokuša smiriti, da ne vide našu patnju.”
“Miroslave, gdje si tako dugo, vrati se u kuću”, začulo se iz stana u prizemlju dok smo na dvorištu razgovarali s našim sugrađaninom. “Evo draga, već letim”, dobacio joj je. “Ona je izgubila nadu da će imati unuke, ostarjeli su nam sada već i sinovi. Što možemo”, kaže na rastanku.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!