Katarina (65): Cijeli život smo se svađali, a sad me ostavio samu

Gospođa Katarina na svoj život ne gleda ružičasto i ispunjena sretnim uspomenama – provela ga je u problematičnom braku koji je tek sada došao svome kraju, a isplivale su s ovim porazom i druge istine koje je pogledala ravno u oči. Sve što još priželjkuje je da ju životna snaga ne izda dok ne odluči što će i kako sama dalje.

“U svom domu nikad nisam bila kraljica, uvijek sam bila nesavršena i nezrela neprijateljica. Udala sam se mlada i iz ljubavi, ali ipak prerano, nespremna. Suprug je bio terenac, ja sam trčala s posla raditi po kući i brinuti o troje djece. A radilo se u našoj firmi tada puno, natovarila sam si posla koji bi danas radilo troje ljudi”, započela je svoju ispovijest gospođa Katarina.

Odrasla je, otkriva, na selu pa ju je ono tipično hrvatsko, kad netko ne zna kako bi nekoga povrijedio pa mu podrugljivim tonom kaže “seljanka”, pratilo kroz život.

Danas je punica, svekrva i baka. “Osjećam se kroz život kao čuvarica svega, i svoje djece i djece svog sina, i njihove kuće. Mladi imaju svoje želje i snove, a ja sam shvatila da mi stariji i iskusniji najviše možemo pomoći ako se u ništa ne miješamo. Odradi i nestani, tako nekako”, razmišljanja su naše čitateljice.

Napustio me kad se razbolio

Suprug ju je napustio kad se razbolio. “Jedna od naših kćeri živi u njegovoj roditeljskoj kući, prepisao joj je svoj dio. Razbolio se, iselio iz našeg stana i otišao kod nje u kuću. Tužno je to, prema kraju naših života, kad bi jedno drugome trebali biti najveća potpora i štap, mi smo svoje potrošene živote stavili na raspolaganje drugima. Nismo u lošim odnosima, ali u nama je gorki okus izgubljene sreće. Više od pola svojih života potrošili smo na razmirice, viku, galamu. Ah, kad se sjetim, bile su to sve bezvezne svađe, zbilja bezvezne”, iznosi svoje razmišljanje.

“I eto, danas kad bi si mogli pomoći u starosti, živimo po novim pravilima. Kako se drugima prohtije, jer svi bi rado dirigirali. Ja još uvijek nisam načistu kako ću sama dalje, jer iako nisam sama, imam djecu i unučad, a opet, sama sam. I ne vidim da ću ovim tempom moći još dugo, snaga me napušta”, opisuje gospođa Katarina.

Kćeri samo prigovaraju

Osvrnula se potom na kćeri i unučad. “Kćeri imaju svoje živote i vole upravljati i mojim. Bez pardona mi prigovaraju, stalno vise na mobitelima, a meni kažu da nemaju vremena za razgovor. Kažu mi da što je to tako važno da ih opet zovem, da sam im sve već stoput rekla i neka idem psihologu. Pa i bila sam. Smatram da da bi danas gotovo svaka druga osoba trebala psihološku pomoć, a djeca ponajviše”, ističe naša sugovornica.

Ono što vidi oko sebe, smatra, ne vodi u ništa dobro. “Djeca se odgajaju gotovo sami, preko medija i mobitela. Sve im je dostupno sada i odmah, ali ono što im zapravo treba je više roditeljske pažnje. Neki roditelji su, vidim oko sebe, djeci previsoko postavili ljestvice, a nemaju vremena za razgovor s njima. Djeci kupuju sve, i mobitele, laptope, televizore, a kad krene naopako krive druge. Za neuspjeh u školi okrivit će i učitelje i školu, roditelji nikad za ništa nisu krivi. Pa kakav je to svijet?” pita se.

Unuci su joj, ističe, prebrzo odrasli. ”Odselili su, kao i mnogi drugi, izvan granica Lijepe Naše. Tamo uče nove običaje i žive po novim pravilima, a ovdje ne sudjeluju u skoro pa ničemu”, napominje.

Mirovina dostatna samo za osnovni život

“Mirovina mi je mala, jedva dostatna za pokrivanje osnovnih životnih troškova, jedva izdrži od prvog do prvog. Zato skićem od ovog do onog, imam emocionalnu potporu kad nisam kod kuće i manje trošim”, povjerila nam je na kraju svoju životnu istinu gospođa Katarina.