Ivica (54): Nitko nema bolju punicu od mene, ona je moja druga mama

Otkako je s 18 godina iz rodnog sela u BiH otišao na studij u Zagreb, gospodin Ivica rijetko se vraćao kući. S roditeljima nije izgradio prisniji odnos, jer su od jutra do mraka samo radili, otac na poslu, a oboje još i na polju i u štali. Bio je najstarije dijete i imao je još tri sestre – majka je rađala gotovo svake godine zaredom.

“Majka nikad nije zastala, nije bilo vremena. Mi djeca smo nekako sami odrasli, takav osjećaj imam. Sa sestrama je još nešto, sjećam se, i razgovarala, sa mnom nikada, a kroz svašta sam i ja prolazio u pubertetu. Možda nije stigla, možda s muškićem nije umjela, danas je svejedno. A otac, on je imao još manje vremena i strpljenja za takvo povezivanje, njemu bilo važno da imamo za cipele i za kruh. I hvala mu na tome. A to da mi je ponekad trebao zagrljaj, duga i lijepa riječ, pomoć pri odlukama, savjeti oko bilo čega što mi se događa u životu – to sam spoznao tek kad sam upoznao suprugu, odnosno – zagrebačku punicu”, rekao je gospodin Ivica.

Nema bolje punice od njegove

“Dok nisam upoznao svoju ženu, ja nisam ni slutio da se s majkom može biti u takvim odnosima. Mene je na početku naše veze doista iznenadio odnos moje supruge, tada djevojke, prema svojoj majci, i obrnuto. A to kako je moja punica mene prihvatila od prvog dana, pa meni suze dođu na oči! Kao da sam joj vlastiti sin! Ja takvo uvažavanje nikad prije nisam iskusio”, rekao je.

“I ne samo to da me cijenila i poticala, baš kao i svoju kćer, ona je od onih punica koje vam skuhaju sarmu, donesu, stave na stol, izgrle vas i odu za svojim poslom. Ona je punica koja nedjeljom pozove na ručak koji traje satima, ako nama to odgovara. Ona mene nazove iz vedra neba, dok sam još na poslu, da pokupim domaće rezance za djecu. Pita nas uvijek svakog: kako si. Nikad se ne miješa u naše odluke, ali pita treba li nam štogod, kako je na poslu. Nenametljivo i srdačno. Ma nitko nema bolju punicu od mene”, pohvalio se.

Kad je u mladosti slušao kako prijatelji ružno pričaju o svojim punicama, mislio da su one “zlo i naopako”. “Srećom sam se prevario u očekivanjima od svoje punice. U pozitivnom smislu. Pa ljudi moji, meni moja punica u kući nikad nije otvorila niti jednu ladicu, virila u spavaću, pitala na što trošimo, niti silila kad će unuci, a kamoli da bi svojoj kćeri govorila da je nisam vrijedan ili nešto tome slično. A sve su mi takve gadarije prepričavali prijatelji koji svoju punicu ne mogu smisliti. Imam sreće”, zaključio je gospodin Ivica.

Dodao je da je uvelike sudjelovala u odgoju njihovih dvoje djece. “Nije bilo tog dana da bi ona nama rekla da ne može pričuvati unuke. Sjećam se da je starija kći u svibnju napunila godinu dana, supruga je počela raditi, a još je dojila. Punica, koja ima kuću na moru, odrekla se kupanja i sunčanja tri mjeseca, i čuvala našu curicu sve do jeseni kad je krenula u vrtić. To je samo jedan primjer što je sve radila za svoje unuke koji i danas znaju prespavati kod nje. Mi smo kad god nam se prohtjelo mogli ići sami na vikend ili na cijeli dan u toplice, znali smo da se ona veseli vremenu koje provodi s djecom”, rekao je.

Vremena su bila surovija

Ne smije, kaže nam na kraju razgovora, u tom veličanju punice biti nepravedan prema svojim roditeljima, koji su umrli. “Ja u svakom slučaju gajim lijepe osjećaje prema mojim roditeljima. Znam duboko u sebi da su me voljeli, ali bila su to neka teška vremena koja nisu dopuštala veliki sentiment. Nije to bilo kao danas.”

“Ja sam kasnije postao otac, u svojim srednjim tridesetima, kad sam već bio situiran i mene više nisu mučila osnovna egzistencijalna pitanja kao moje roditelje. I to je ono zbog čega im ja ništa ne zamjeram. Bila su to surova vremena za ljude na selu s puno djece”, govori. Zahvalan im je, rekao za kraj, jer su mu do punoljetnosti ipak uspjeli usadili najveće vrijednosti koje su mu poslije u životu puno značile, a to su – radišnost i poštenje.