Povjerljivo

Anka (87): Kćeri nikad nemaju vremena, ne usudim ih se više ni nazvati

Jesu li majke baš uvijek same krive ako ih kćeri i unuci ne zovu i ne posjećuju? Ne mislimo pritom na djecu koja su odselila u inozemstvo, pa ih dijeli tisuće kilometara, nego na djecu koja žive relativno blizu, a opet ne dolaze. Najčešći je izgovor – ‘nemamo vremena’. Gospođa Anka (87) našla je mnoga opravdanja za svoje tri kćeri od kojih niti jednu ne vidi i po tri mjeseca, iako dvije žive ni sat vremena od nje.

Objavljeno

|

Kad objavimo neku od priča u kojima se naši sugovornici žale što ih ni djeca ni unuci ne zovu niti posjećuju, naši čitatelji im u komentarima često poručuju: “sami ste si krivi”.

S gospođom Ankom ostala sam na kavi gotovo tri sata, ova 87-godišnjakinja je iznimno “životna” i zanimljiva, a iz našeg sam razgovora pokušavala shvatiti što me oko njezine osobnosti može navesti na pomisao da si je sama kriva što je njezine tri kćeri, kako se kod nas voli reći, “ne šljive ni tri posto”.

Majka kao stup obitelji

Odrasla je podno Sljemena, sa zagorske strane. Sjeća se djetinjstva i kako je njezina majka u Zagreb na glavi i plećima nosila prodati mlijeko, sir, jaja, sezonsko povrće i voće, rakiju, čega je već bilo. “Divila sam joj se, imala sam dobrog oca, ali je majka bila glava obitelji. Privređivala je, raspoređivala svaki novčić, redila kuću, radila na poljoprivredi, nas je petero djece imala čiste i poslušne.”

“Kako su ona i otac izgurali ratne i poratne godine, i danas se pitam. Ono čega se pak najviše i najradije sjećam jest da mi je majka cijeli život bila utjeha, uzor i najvažniji oslonac. Uzela sam je k sebi kad se razboljela, bila sam uz nju do zadnjeg dana”, govori mi gospođa Anka.

Njezin život, ispričala je, nije bio manje težak. “Udala sam se u susjedno selo, samo što je naša kuća više na osami. Rodila sam tri djevojčice, najstarija je imala 13, a najmlađa osam, kad je suprug stradao na poslu na građevini. Tri godine bio je u invalidskim kolicima, u teškim bolovima, život nam je bio pakao. Kad je umro, dobila sam dio njegove mirovine, radila teško na zemlji da nismo gladni, imali smo i kravu, a svaki novčić išao je na školovanje djece. Dvije kćeri završile su višu stručnu spremu, jedna srednju”, rekla je.

“Kad bi netko znao što znači za ženu, samu, ostati s troje djece pred pubertetom, u školama, bez auta, bez telefona… dobro da sam živa ostala. Nije bilo vremena razmišljati o tome mogu li ili ne mogu, niti imam li ili nemam. Pitaju me kroz život zašto se nisam preudala – nisam imala vremena, moje godine u snazi prošle su u borbi za opstanak”, priča mi.

Sama i željna obitelji

Djevojke su se osamostalile – zaposlile se, udale, rodile. Jedna je u Njemačkoj, dvije u Zagrebu. Gospođa Anka živi sama i kako kaže, sve može razumjeti, samo teško može prihvatiti da mjesecima ne vidi nikog od obitelji.

“Navikla sam biti sama. Malo imam, a još manje trebam. Posadim si tu u vrtu malo, pomogla mi je jedna od kćeri na proljeće pripremiti zemlju. To mi je sva preokupacija danas. Zimi je teže, zime su duge, zatvorim se, a nitko ne dolazi i po tri mjeseca. Imala sam jednu stariju susjedu do lani, i ona je umrla. Šteta što slabije vidim pa televiziju samo slušam, tek toliko da nešto brenči, inače bi kakav film pogledala. Često pomislim kako bi bilo lijepo da sam češće sa kćerima i unucima”, govori nam.

Pa zašto vam kćeri tako rijetko dolaze, upitam je. “Imaju svoga posla i one. Jedna ni ne vozi, baš rijetko dođe. Druga dođe, a tako, jednom u dva ili tri mjeseca. Najmlađa je pak u Njemačkoj, nju vidim jednom godišnje, dođe na ljeto. Sad su i njena djeca, moji unuci već veliki, idu svaki svojim putem, putuju po svijetu, ne zanima ih moje selo, godinama ih nisam vidjela”, govori gospođa Anka.

Stalno svi u strci

Doživjela je naša sugovornica i praunučad. “Kćeri u Zagrebu imaju i unuke koje čuvaju, stalno govore da su u nekoj strci. Svi su u strci, i kćeri, i unuci, svi. Pa ja svoje unuke jedva i poznam, samo se s jednom unukom ponekad čujem, ostali ne zovu. Ali općenito ne znam kuda ide ovaj svijet, prije nismo imali vremena, sad ne oru ni ne kopaju ni štale nemaju, a opet vremena ni za lijek. Nazovem jednu kćer, svaki put je nešto – ili kaže da joj je netko na vratima, ili ju baš sada netko zove, kaže zvati će kasnije, pa zove za dva dana.”

“Zovem drugu, ta još radi, ima problema sa zdravljem, ona pak stalno govori da je umorna, te mora kuhati, te ima posla po kući, nema vremena pričati. A žao mi ju je, radi u smjenama i to ju je za života baš iscrpilo, te popodnevne smjene su za ženu dugoročno stvarno nezahvalne. Ja znam da nema kad ni zvati ni doći, radi subote i nedjeljom si nešto doma napravi, a treba malo i predahnuti”, govori.

Potom mi tišim glasom reče: “Ja ih se iskreno više ne usudim ni nazvati. Što ću im smetati, imaju svoje obaveze. I gorivo je skupo. Sve znam, samo velim, ta gorka praznina u meni uvijek ostane kad me tako brzo otprave.”

Samo jednu želju ima

Kći koja je u Njemačkoj, kaže, zove barem jednom tjedno. “Ta bi mi sve na svijetu donijela i dala, a meni ništa više ne treba. Meni treba još samo da se jednom svi okupimo, moje kćeri i moji unuci i moji praunuci, da ih sve jednom vidim na okupu, evo to bi voljela. Nek’ idu v rit i ti telefoni kad ja više živog čovjeka ne vidim”, kaže mi na kraju razgovora, pa krišom suzu obriše.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Exit mobile version