“Ja Slavonac, ona Međimurka – supruga i ja dobro smo se slagali kroz život. Imamo kćer koja danas ima 41 godinu, i mnogo rodbine. Ja sam imao tri brata i dvije sestre, a ona brata i sestru i oboje smo jako držali do dobrih obiteljskih odnosa. Često smo se družili, zajedno išli na izlete, piknike, ljetovanja, često bi se okupljali u obiteljskim kućama iz kojih smo potekli. Što god je kome trebalo u životu, bili smo si na pomoći”, govori na početku našeg razgovora gospodin Andrej.
No, preko noći je, u dobi od 67 godina, izgubio svako prijateljstvo, svaku pomoć i razumijevanje od strane rodbine i cjelokupne okoline.
“Da bi shvatili što se dogodilo, moram se vratiti u one 43 godine braka. Supruga je od mladosti bila krhkog zdravlja, njoj je doista svaki propuh smetao. Borila se s ozbiljnom autoimunom bolesti kože, alergijama, na to su se nadovezivale i druge razne boljke koje su narušavale kvalitetu njezina života. Radila je uredski posao, ali je stalno bila na bolovanjima. Sve se to odražavalo i na mene i kći. A kako je kroz život uzimala silne lijekove, naposljetku je dobila rak debelog crijeva. Pet godina smo intenzivno obilazili liječnike, alternativce, nekoliko je operacija morala proći, dugo je ostajala u bolnici. Patila je, i ja s njom”, priča nam gospodin Andrej.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Posljednjih mjeseci, kaže, supruga više nije ustajala iz kreveta. Kći im se davno odselila i zasnovala svoju obitelj u drugome mjestu. “Ja sam joj bio jedini na usluzi 24 sata dnevno, jedino pred sam kraj je na sat dnevno dolazila i medicinska sestra”, rekao je naš sugovornik i dodao da mu ništa nije bilo teško, jer je i ona u životu učinila mnogo dobra za njega.
“Bila je povučena, ali iznimno odana svojoj široj obitelj, pa mogu reći, i mojoj. To naglašavam da shvatite koliko se trudila povezivati nas sve. Obiteljske prigode nikad nije propuštala, uvijek je govorila da je obitelj najvažnija u životu, što sam uz nju i ja naučio, prihvatio i poštovao. Cijela je obitelj s njezine strane bila takva, nikad se nitko nije rastao, nije bilo, barem ne meni poznatih, preljuba, i bili su veliki vjernici. Dolazili su nam oni u posjetu dok je bolovala, imala je podršku svih nas”, ispričao je.
Ošamarila ga nova ljubav
“Supruga je umrla nedugo nakon što sam otišao u mirovinu. Da ne klonem, uključio sam se u jednu lokalnu udrugu umirovljenika te s njima odlazio na organizirane izlete. Već na prvom izletu upoznao sam ženu, šest godina mlađu umirovljenicu, također udovicu. Cijeli smo dan proveli zajedno u razgovoru, šetnji, za ručkom u planinarskom domu na Papuku. Živnuo sam”, rekao je.
Kako je ispričao, zaželio se bio novog društva – u tjednima koji su uslijedili nakon smrti supruge, bio je usamljen, televiziju nije mogao gledati, duga nakuhavanja za njega samog nisu mu padala na pamet. “Kad sam na mobitelu duže prebirao po društvenim mrežama, imao sam osjećaj gubljenja vremena. Na kući nisam imao što raditi, niti sam tada imao volje za to. I za duge telefonske razgovore s rodbinom ponestajalo mi je strpljenja. Ponekad, najčešće nedjeljom, posjetila bi me kći, ili netko od rodbine, ali sve u svemu, ukratko, praznina u meni, praznina oko mene”, govori.
Ljubav je na sve to došla – iznenada, samo tri mjeseca nakon smrti supruge. “Nisam se namjeravao ponovo zaljubiti, no moram priznati da sam već polako duboko u sebi priželjkivao prijateljicu s kojom uvijek mogu ići na kavu, šetnju, dijeliti ručak. Ali meni se dogodila ta neka slatka opijenost i nisam se libio to odmah pokazati cijelom svijetu. A onda sam dobio hladan tuš od okoline”, govori iskreno.
Svi su mu okrenuli leđa
“Najprije mi je rođena kći rekla da mene žele više vidjeti i zaprijetili mi da neću vidjeti ni unuke bude li druga žena kročila prag njihove kuće. Zatim me nazvala sestra, da sramotim obitelj i od sebe radim klauna. Ostala rodbina pokojne supruge samo mi je poručila da ne mogu vjerovati kakav sam ja to čovjek. Govorili su da sam jedva čekao da mi supruga umre, da nađem nekog drugog. I da ljubujem dok su oni još u dubokoj žalosti”, kaže gospodin Andrej.
Mimo svih, on je nastavio romansu. “Nitko oko mene nije mogao vjerovati da mogu opet biti sretan, bilo je prošlo šest mjeseci od smrti supruge kad su šogorica i šogor prešli na drugu stranu ulice kad su me ugledali s novom družicom. Zaobilaze me i mnogi i danas. Da, sretan sam i dalje, ali i patim zbog okoline. Nije mi to drago, ne zna čovjek što ga sutra čeka, tko će mu zatrebati. Vjerujem da će mi barem kći i unuci do kraja oprostiti, kći sa mnom komunicira, ali hladno. Sestra mi ponekad navrati, uvijek spomene da sam se previše zanio. Strpljiv sam, čekam da prihvate”, rekao je uzdahnuvši duboko.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
