“Što će mi domaće povrće ako ga trujem pesticima?”, pita se gospođa Natalija (74) iz okolice Delnica. “Da mi je svejedno jedemo li kod kuće tretiranu ili ekološki uzgojeno hranu, vjerujte mi, ne bih se ovako mučila svaki dan od ranog proljeća do kasne jeseni. Lijepo bih sjela u svoj autić, otišla do dućana, kupila što trebam za taj dan, popričala s nekim u selu, i bezbrižno se vratila kući.”
“Ne bih, vjerujte, stalno s motikom i kantama hodala na njivu, pokrivala vrt u strahu od tuče, niti bi lovila puževe golaće koji me izluđuju”, govori nam gospođa Natalija. Ne bi, kaže, ni trpjela ukućane koji redovito viču na nju čim otvori kantu s prirodnim gnojivom za njezin eko vrt.
Iza kuće joj stoje tri visoke plastične kante – jedna je hermetički zatvorena originalnim poklopcem, preko druge dvije su drvene daske. “U ovoj zatvorenoj je koncentrat od koprive i gaveza, moj magični pripravak. U drugima je kišnica. Za suša tu nalijem vodu iz vodovoda i pustim da malo odstoji, tek onda zalijevam”, govori nam.
Nećka se potom, ne zna kako da nam kaže, izgleda kao da je nešto muči. A potom je rekla da nam neće otvoriti kantu s koprivama i gavezom, jer to bude gotovo crni tekući koncentrat koji užasno smrdi.
“Sama radim ovo gnojivo pa nekako kad znam što je to, lako podnesem neugodan miris, navikla sam se. Ali suprug, kći, zet i unuke svaki put kad zalijevam s tim – kao da polude. Da, smrdi sve oko kuće, ali samo nekih pola sata, sat, onda se to izgubi. A kad bi samo znali koliko je ovo prirodno gnojivo učinkovito, pregrmili bi i oni malo”, požalila se.
I cvijeće je – eko
Rekla je potom da ona ni cvijeće ne prihranjuje umjetnim gnojivima. “Čemu bilo što prihranjivati umjetnjakom? Cvijeće mi bude divno, bujno. Vrt je doduše i skromnijeg uroda nego kod susjede koje po svom sipa sve i svašta. Ali ne gledam ja to, briga me. Meni su moja mala mrkvica, cikla, krastavac, tikvica, stoput slađi od umjetno divovskih. Krumpir primjerice valja još u životu nisam kupila u dućanu, ovo je kraj gdje dobro uspijeva, a njemu vidite ne treba nikakva dohrana. Bitno je samo najesen dobro pognojiti njivu, obično kupim stajski gnoj koji danas nije jeftin”, otkriva nam.
Kopriva (foto: Paul Morley/Unsplash)
Za malu prikolicu stajskog gnoja, kaže, mora izdvojiti oko 60 eura. “A netko misli da je nama sve iz vrta besplatno. Baš i nije. A naše vrijeme, i to treba zaračunati. Brineš kad je suša, brineš kad su kiše. Kreće pljusak, a ja odmah uzimam kabanicu, gumene čizme, prvo kante pod žljeb, pa na vrt, nešto pokriti, nešto otkriti. Kad su suše, zalijevam dvaput dnevno. Pomogne i suprug, ali on nije opsjednut vrtom kao ja, ja znam za svaku pojedinu biljku kad je žedna, da ne kažem i gladna”, nasmije se gospođa Natalija.
Tajne magičnog pripravka
A kako radi svoj magični pripravak? “Koprive berem golim rukama, čude mi se susjede, ali meni nije problem. Gavez režem vrtlarskim škarama, da ga ne iščupam iz zemlje. Ako trebam više, pokosim, jer koprive onda potjeraju mlade, i tako do kasne jeseni. Uronim to sve zajedno u vodu, da biljaka bude gusto, i ostavim najmanje 48 sati. Zapravo i ne gledam koliko to stoji, kako potrošim radim novo i imam neprekidno. Za zalijevanje, litru pripravka razrijedim s deset litara vode. Time cijeli vrt i svo cvijeće zalijem otprilike svakih deset dana, i tako već najmanje dvadeset godina”, rekla je.
Vrt joj je, kaže, i napor, i briga, a s druge strane, i najbolja tjelovježba i naposljetku, relaksacija. “U vrtu osobito uživam otkako sam u mirovini. Sav nemir i sva zloća iz čovjeka izađu kad vrtlari, kad priča s leptirima, gusjenicama, kad poznaje svaku travku i gleda je kako raste. Život na selu je lijep ako čovjek osvijesti svu ljepotu prirode oko sebe, svako godišnje doba, svaki izlazak i zalazak sunca. A valja se znati veseliti i fizičkom radu, onda tek možemo reći da smo postigli istinsku radost življenja”, uvjerena je naša marljiva sugovornica.
