‘Svekrva mi silom želi krstiti dijete, čak i bez mog znanja. Što učiniti?’

“Nisi krštena, nisi blagoslovljena. Ono tamo su pretežno nekrštena djeca. To su đavolja djeca!” Izvikivao je to prošle subote stariji muškarac djevojci koja se performansom usprotivila takozvanim moliteljima na glavnom zagrebačkom trgu. “Oni tamo” u koje je upirao prstom bili su prosvjednici koji su se zauzimali za sekularnu državu i ženske slobode.

Zašto je spomenuti muškarac izabrao baš krštenje kao pojam u kojem će se sukobiti s onima koji drugačije misle od njega? Prema definiciji, krštenje je sakrament kojim se postaje član zajednice vjernika kod kršćana: katolika, pravoslavaca i protestanata, i ponekih nekršćanskih zajednica poput Sikha.

Još se i danas u pasivnijim krajevima može čuti kako se nekoga naziva “nekrstom”, što je pojam koji objedinjuje životinje, ali i ljude koji nisu primili ovaj sakrament. Nekrštenoj osobi tako se umanjuje vrijednost i nameće svojevrstan žig sramote i nepripadanja (ljudskoj) zajednici, što je vidljivo i iz samog nastupa muškarca s početka ove priče.

Krštenje unučadi: Religiozno nasljeđe ili društveni pritisak?

Nauk Katoličke crkve oduvijek govori da “bez krštenja nema spasenja”, no katolički svećenici će u novije vrijeme ipak reći kako taj nauk treba shvatiti u bitnome, a ne doslovnome.

Ipak, kada se radi o hrvatskim bakama i djedovima, krštenje unučadi je još uvijek važna stvar, pa makar i djetetovi roditelji bili ateisti ili gorljivi antiteisti, što može izazvati razdor u obiteljima. Razlozi inzistiranja na krštenjima unučadi mogu biti razni; od pravih religioznih uvjerenja preko tradicionalnih rituala do straha od toga što će reći okolina (čitaj: bakine prijateljice i selo). Neki će, iako nemaju čvrstu vjeru, za ovim obredom posegnuti – za svaki slučaj.

Krštenje djeteta između obiteljskog pritiska i osobne odluke

“Nisam religiozna, ali nemam ništa protiv bilo kakvih vjernika. Moja svekrva inzistira da se moj sin krsti. Rekla sam joj da će se krstiti ako to bude htio i kad bude dovoljno star da donese tu odluku. Svekrva je izgubila živce i rekla mi je kako ona inzistira da dijete bude prihvaćeno, da bude dio Crkve i sljedbenik Boga. Čak mi je zaprijetila da će ga krstiti bez mog znanja. A onda sam ja izgubila živce”, pojadala se jedna mlada majka na internetu.

Ovakvih je svjedočenja bezbroj. “Kako najbolje postupiti s religijskim pritiskom svekrve da krstimo dijete? Moj suprug i ja ne prakticiramo religiju, ali njegova obitelj to radi”, pita još jedna majka na platformi Quora.

Dvaput smo krstili dijete

“Suprug i ja smo ateisti. On je odrastao kao katolik, a ja sam odrasla kao episkopalac. Za nas oboje ceremonija nema značenje. To je samo prskanje vodom po djetetu. Za naše roditelje, krštenje je imalo suštinski praznovjerno značenje. Strahovi za djetetovu dušu u slučaju da ga ne krstimo bili su prevelik teret za njih. Stoga smo krstili naše dijete. Dvaput. Ne zato što su nas roditelji natjerali, već zato što smo to učinili kako bi njima bilo lakše. Ceremonija im je puno značila. Nama nije značila ništa. Ali značio nam je naš izbor da ublažimo njihove strahove.”

Duga čitateljica ponudila je drugačije viđenje stvari: “Jasno im recite da je odgajanje djeteta vaš privilegij i odgovornost, te da nemaju tu što tražiti. Ako se usprotive tvrdeći da će dijete gorjeti u paklu, recite im da je to vaša stvar i da ako oni vjeruju u Boga koji bi kažnjavao dojenče koje nije sposobno razmišljati, vi ne želite vjerovati u tako okrutnog i glupog Boga.”

“Također im jasno recite da im nikada nećete vjerovati ako tajno provedu bilo koju ceremoniju nad djetetom. I da dijete nećete ostavljati nasamo s njima do punoljetnosti. To može zvučati oštro, ali ako im sada ne postavite granice, stalno će vas pritiskati u vezi s tim i s drugim pitanjima za koje misle da su na neki način njihova briga”, savjetuje ista komentatorica koja napominje da je i sama vjernica, no i da su roditelji ti koji donose odluke o krštenju svog djeteta sve dok ono ne bude sposobno samo odlučiti.

Što kaže svećenik?

No može li baka, zaista, potajno odnijeti unuče na krštenje? “Nikako ne bi bilo dobro da, primjerice, baka uzme dijete i odnese ga na krštenje, jer to uopće nije prirodno. Ta i sam obred krštenja uključuje samo roditelje i kumove – ne druge!”, odgovoreno je u jednoj emisiji Hrvatskog katoličkog radija (HKR),

“Njima se postavljaju pitanja koje će ime dati svome djetetu, što traže od Crkve za svoje dijete, njih se podsjeća na obvezu odgajanja djeteta prema Božjim zapovijedima. Dakle, već tu vidimo da su prvi odgajatelji djeteta roditelji te da to nikako ne mogu biti drugi članovi šire obitelji. U ovom slučaju stvarno bi bilo potrebno da se gospođa ne miješa u situaciju koja se tiče djetetovog krštenja”, odgovorio je na postavljeno pitanje, nažalost pokojni, Antun Sente, župnik župe Sv. Antuna Padovanskog iz Sesvetskih Sela u emisiji HKR-a “Halo, velečasni”.