Umirovljenik Robert: Ozdravio sam od najteže bolesti, svaki dan sam u crkvi

Duhovnost je značajan dio života mnogih ljudi, i često postaje važnija kako starimo. Jedno istraživanje Sveučilišta u Chicagu otkrilo je da vjera u božanska bića raste s godinama, posebno ako smo stariji od 68. godina. Sociolozi ovaj fenomen tumače kao porast svjesnosti o vlastitoj smrtnosti i, grubo rečeno, pokušaju rezervacije mjesta u zagrobnom životu. Svoje razloge i sam proces okretanju vjeri opisao nam je gospodin Robert, posve iskreno i bez zadrške.

“Ne dolazim iz neke osobito pobožne seoske obitelji, prabaka je bila zadnja u široj obitelji koju sam znao zateći s krunicom u ruci. To mi se jako urezalo u sjećanje, jer je živjela ni sto koraka od nas, s bakom, pa sam kao klinac često znao utrčati i istrčati iz njihove kuće, osobito ako mi se jelo nešto slatko. Nekoliko sam se puta uletjevši tako u kuhinju smrtno preplašio – bio je sumrak, mislio sam da su u štali, a kad sam upalio svjetlo, ugledao sam prabaku kako sjedi na stolici – i moli krunicu”, govori nam ovaj umirovljenik.

“Uvijek je govorila dvije stvari: Robek, molim za tebe, za sve vas molim, da vas Bog dotakne i na pravi put izvede. I drugo: ”Robek, hoćeš li ti meni zapalit svijeću na grobu kad umrem?” To me u djetinjstvu baš i nije privuklo k Bogu”, kaže naš sugovornik koji je u međuvremenu postao veliki vjernik.

U bivšoj Jugoslaviji, priča nam, njegovi su roditelji bili u Partiji. “Crkvi nismo smjeli ni prismrdjeti. Jednom nas je, bio sam još dijete, posjetila mamina prijateljica i ona joj je govorila o Bogu, ali potiho, no prisluškivao sam ih.”

“Ima Boga draga moja, ja sam primila mnoge znakove. Nazočila sam i istjerivanju zloga iz čovjeka, tulio je napuštajući ga da nisi mogao slušati. Ti znaš da sam ja bila bolesna, da sam od tuberkuloze skoro umrla, da sam od misteriozne bolesti svu kosu bila izgubila, znaš i da pijem sve one lijekove. A evo me ipak sam sada, hvala Gospodinu, dobro. Bez njegove pomoći ne bih ostala živa, govorila je. Majka se nije upustila u dublji razgovor, malo se zamislila i rekla da joj je drago što je prijateljica dobro, ali da ne želi razgovarati o Bogu”, rekao je.

Bog nam križeve daje s razlogom

Tada je, kaže, prvi put osvijestio Boga koji liječi bolesne. “Pa ipak – moralo je proći još tri i pol desetljeća prije nego što sam osjetio da je prozvao moje ime. Sada moram reći ono što sam i sam često slušao prije nego što sam Boga spoznao u svoj punini – Bog nam daje križeve, svakome teške koliko može nositi, a svi ti križevi vode k Njemu. Moj križ – moja bolest – bio je težak, ali me doveo do Boga i žrtva se isplatila.”

“Vjera mi je donijela radost kakvu nikad dotad nisam iskusio, a imao sam već 64 godine. Danas, kad sam blizu 68, i dalje svaki dan idem u crkvu. Živim u gradu, crkva mi je preko puta i to je za mene jedan od velikih blagoslova. Pogledam kroz prozor, mene svaki put zove da odem van, prošećem crkvenim dvorištem, ispred je klupica pa sjednem. Nema mi veće miline”, iskren je naš sugovornik.

Potom je uzdahnuo: “Na teži sam način spoznao Boga, imao sam rak pluća, svi znamo koliko je teško izlječiv. Operacija je bila rizična, daljnji oporavak neizvjestan. Nekolicini sam kućnih prijatelja rekao u kako sam teškom stanju, bilo im je teško povjerovati jer je bolest došla naglo, a simptome sam imao vrlo kratko prije nego što sam završio kod liječnika s teškom dijagnozom. Ne jedan, nego nekoliko ljudi koji su me saslušali rekli su: Prijatelju, ako je tako, ako ćeš ostati bez dijela pluća, tebi samo dragi Bog može pomoći. Tada sam se sjetio i majčine prijateljice… i malo po malo pogledavao sam gore, prema Njemu. Polako se u meni rađala svjetlost, toplina, nada. Ali, ne preko noći, da me netko ne shvati banalno.”

Samoanaliza

Kako kaže, najprije se suočio sa sobom, analizirao cijeli svoj život. Misli, djela, riječi, propuste. “Tu sam već osjetio da imam još posla za odraditi na ovome svijetu, da se valja još na ovdje iskupiti za grijehe. Osvijestio sam smrtnost, raj, čistilište, pakao. Počeo sam moliti. Najprije kod kuće. Onda sam spontano zalazio u crkveno dvorište pa u crkvu. Ondje sam našao svoj kutak, klečao bih i molio, ni sam ne znam koliko dugo. Ne sate, dane sam provodio isključivo u samo-analizi i molitvi. Prvi sam put plakao, a da to nije bilo od tuge, već od radosti zbog spoznaje Svevišnjeg”, govori.

Borba s bolešću je bila teža nego što je mogao zamisliti. “Sve sam podnio jer sam sve predao Bogu u ruke. Novim sam očima gledao na sebe, na suprugu, na djecu, na prijatelje, na svijet, bez straha, bez očajavanja, bez osjećaja nemoći. Pa opet, morali su proći teški mjeseci, pa i godina, dvije, dok nisam došao do one punine u duši kad sam Bogu mogao zahvaliti što mi je donio tešku bolest, težak križ, kako bih došao k Njemu”, povjerio nam je gospodin Robert.

Za crkvu se odjene svečano

Za radnog vijeka bio je, kaže, direktor u jednoj tvrtki, pa kod kuće ima nebrojeno puno odijela, košulja, kravata. I za crkvu se dotjera, odjene hlače na crtu i košulju. “Žene koje isto dolaze svaki dan na misu znaju sa mnom započeti razgovor, kažu, rijetki su muškarci kao ja. One bi voljele da im muževi dođu barem ponekad, ali neće, pa ih tješim riječima da sve dolazi u svoje vrijeme, da uvijek ima nade”, kaže i dodaje da je svjestan da neki ljudi misle da je uvrnut, da je prošvikao zato što je toliko pobožan, no najbliži ga razumiju i podržavaju. Vjeruje da će bar nekoga od njih privući Gospodinu, ta moli da se i oni obrate.

Njegova supruga četiri je godine mlađa i od lani je u mirovini. Nije vjernica, crkva ju vidi samo kad ide radi nekih obiteljskih prigoda – krštenja, krizme, vjenčanja. No, suprugu ne brani, niti ne prigovara njegove odlaske na mise.

Neprekidna žudnja za Bogom

Na misu u tjednu ide u 18.30, a nedjeljom već u 9 ujutro. “I kad odemo na more, ne preskačem mise. Žudim za Bogom neprekidno. Miran sam i spokojan. Već četiri godine osjećam tu radost, ničeg se više ne bojim. Ni povratka bolesti, jer ni smrti se više ne bojim”, govori nam.