Prijevremeni umirovljenici: Dosta je zlostavljanja, obeštetite nas!

Industrogradnja, INA, Jugoplastika, NIK, Dioki, Borovo… To su samo neke od tvrtki u kojima je radilo stotinjak naših čitatelja koji su nam se javili u protekla dva dana. Jedno im je zajedničko – svi odreda potjerani su u prijevremenu mirovinu i danas uživaju plodove takozvane penalizacije za koju nisu krivi.

Podržavaju Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) u zahtjevima da se penalizacija ukine kada umirovljenik navrši 65 godina života. Uz to, umirovljenici koji nam se javljaju jasno traže da ih država retroaktivno obešteti za godine proživljene u siromaštvu i gubitku dostojanstva te da im vrati barem nepravedno zaračunate penale. Za loše uprave i još gore privatizacije, dodaju, nisu krivi, no najviše ih u očaj tjera to što niti jedna vladajuća garnitura do sada nije smatrala da je njihov slučaj prioritetan.

“U ovoj novoj državi sam prošla sve i to najgore. Imala sam dobar posao, siguran u velikoj prehrambenoj firmi. Htjeli mi to priznati ili ne, živjeli smo s karticama i kreditima koje smo mogli plaćati i sve je funkcioniralo OK. Malo po malo, u firmi je bilo sve manje radnika, a 2009. godine zagrebačka podružnica postala je višak”, kaže naša čitateljica Maja koja je s kolegama potjerana na burzu gdje je trebala čekati do 55. rođendana kako bi stekla uvjete za prijevremenu mirovinu.

Pala u dužničko ropstvo

Ubrzo je, govori, ostala bez potpore HZZ-a, a ona i kći su 2011. godine ostale bez ikakvog primanja. “Krediti, kartice, minusi se nisu mogli naplatiti i postala sam dužnički rob. Na državnu pomoć nisam imala pravo, već su mi rekli da prodam stan pa ću imati od čega živjeti”, nastavlja. Kada je dočekala mirovinu, Maja je uz penalizaciju dobila 1.400 kuna za 32 godine rada. Do cijele mirovine nije mogla doći jer joj je Fina skidala novac za naplatu dugova. Preživjela je, objašnjava, samo zahvaljujući tome što joj je kći radila uz studij i tako ih je uzdržavala.

“Ta penalizacija je unesrećila brojne obitelji i otjerala ih je u posvemašnje siromaštvo. Pitam se: tko nam ima pravo oduzimati dio primanja, a cijeli radni vijek uredno smo plaćali poreze, prireze, zdravstvo i sve što se trebalo oduzeti od plaće? Čujem da novi zakon sada majkama daje 6 mjeseci radnog staža na mirovinu, ako imaju dijete. I ja imam dijete, ali po HZMO-u nisam majka. To je sramota ove države koja nas je dovela do samog ruba preživljavanja”, zaključuje Maja.

“Pobjegla sam od rada bez plaće”

Zašto su neki radnici hvatali prijevremenu mirovinu čim su ostvarili uvjete za nju, opisala je naša čitateljica Maca koja je, kaže, radila u gradu s razvijenom industrijom. “Imala sam sreću da sam imala 39 godina staža i otišla u prijevremenu mirovinu 2008. godine. Ta mirovina se i danas zove prijevremena, bez obzira na moje godine i staž koji sam prikupila do 55 godina starosti. Odlučila sam se za prijevremenu mirovinu jer sam znala da će firma otići u stečaj, a moje kolegice su ostale raditi bez plaće.”

“Neka država ispravi grešku!”

“Prisilno sam morao otići u prijevremenu mirovinu 2014. zahvaljujući gospodinu Todoriću. Radio sam u Belju više od 38 godina. U vojsci sam bio 3 godine. Imam civilnu mirovinu od 2.100 kuna, braniteljski dodatak od 570 kuna, a penalizacija mi je 6 posto. Mogao sam raditi do 65 godina starosti. Tko će mi namiriti tih sedam godina i obeštetiti me? Neka država prizna svoju krivicu i ispravi grešku”, poručuje Andrej koji je izračunao da je ranijim umirovljenjem i penalizacijom do sada oštećen za nešto manje od pola milijuna kuna.

Podsjetimo, prema podacima Sindikata umirovljenika Hrvatske, danas je oko 210.000 prijevremenih umirovljenika kažnjeno doživotnom kaznom, i to penalizacijom od najčešće 20,4 posto, a tek od 2019. godine od 18 posto.

Prema važećem zakonu, polazni faktor za određivanje prijevremene starosne mirovine trajno se smanjuje za 0,2 posto za svaki mjesec ranijeg ostvarivanja prava na mirovinu prije navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, neovisno o dužini mirovinskog staža.