Očajni skrbnik: Od drage gospođe postala je aždaja, to što mi radi nije za ljude!

Kako nas uvjerava gospodin Miroslav, njegova štićenica Nevenka je bila sasvim pristojna i draga žena koju poznaje odmalena. “Imala je samo muža, nisu imali djece. S mojom obitelji bili su uvijek u dobrim odnosima. Bilo mi ju je žao kad joj je prije deset godina umro muž, a nedugo zatim oboljela je od raka dojke. Često je bila kod moje majke, bilo mi je drago što su si potpora u svemu. Nije mi bio problem prevesti je negdje, donijeti lijekove iz ljekarne ili nešto za što je trebalo ići u grad”, uvodi nas u svoju ispovijest gospodin Miroslav.

Jednog dana majka mu je rekla da je s gospođom Nevenkom razgovarala o skrbništvu. “Ona nema druge nasljednike pa je rekla da bi kuću ostavila meni, ako potpišem uzdržavanje. Danima sam se nećkao, jer imam obitelj, suprugu i dvoje djece, i vrlo odgovoran posao. Moja majka živi u prizemlju, a mi na katu kuće, pa me nagovarala i obećavala da će ona pomoći gospođi, ipak je nešto mlađa od nje. Ni sam ne znam kako sam se dao nagovoriti, požalio sam, a sad kad je prošlo već skoro deset godina, kad sam uložio toliko novaca, snage i zdrave pameti u to, sad mi je suludo odustati i ostaviti na cjedilu i ženu i njezinu kuću”, govori nam ogorčen gospodin Miroslav.

I tada je otvorio dušu i rekao što je sve proživljavao svih ovih godina, kad je njegova skrbnica “od drage gospođe postala aždaja”.

“Naš ugovor nije uključivao danonoćnu torturu, zna se što stoji u ugovoru. Pristao sam joj plaćati režije, dok može biti sama pomoći ćemo oko svega razumnog, ako onemoća doplaćivati ćemo joj dom za starije, sve organizirati. Ono što je uslijedilo, a s godinama se pogoršavalo, mene je na kraju odvelo u bolest. To nije bilo za ljude”,  govori nesretni skrbnik.

Zahtjevi su rasli

Krenulo je malo po malo. “Moja mama je kao prvo pogriješila jer je od dana potpisivanja ugovora gospođi krenula nositi ručak. Govorila je, ako može skuhati za petero, može i za šestero. Ona nije računala na to da je od gospođe mlađa samo pet godina i da bi joj se moglo dogoditi da jednog dana možda neće moći toliko nakuhavati pa će biti neugodnosti. Kao da ručak nije dovoljan, kad je već tamo, mama joj je uvijek malo pripomogla u kući i vrtu, ako je trebalo”, govori gospodin Miroslav.

A onda je malo po malo i njega hvatala u svoju mrežu. “Najprije bi mi naručila nešto iz dućana, ljekarne, ja donesem, ona ne plati, nema sad novaca, mora dić’ penziju. Onda bi si u subotu pekla meso, neće ono iz trgovačkog centra, hoće baš iz te mesnice iz koje je nekad sa suprugom uzimala. Trebaju joj baterije, neće one od dva eura, hoće Duracell od sedam eura. Sve bih ja to poskakivao, nije problem. I plaćao, najčešće. Naravno – a na to sam i računao – vozio sam je liječniku, oftalmologu, zubaru, muči je gastritis, ide na mamografiju, pa čekam s njom. Poslije idem po nalaze”, govori nam.  

Malo frizeru, malo pedikeru, a na svaki prigovor – plač

Ako je dva dana ne bi sreo, kaže, ona bi ga zvala na telefon. “Te misli da bi joj krov mogao prokisnuti, trebalo bi uložiti u novi. Te joj pećnica slabije radi, bih li našao neku povoljnu. Ograda joj zapinje, opet zove. I tako non-stop nešto”, ispričao je.

Najgore nam, kaže potom, nije još ni rekao. “Krenula me maltretirati da je vozim frizeru, naručim pedikeru. Dok je još bila u snazi krenula je ona lijepo i na zabave u klub umirovljenika, počela tamo častiti, praviti se važna. Ja sam plaćao režije, mislila je koliko sad ima novaca za prohtjeve, a na kraju mjeseca joj je uvijek uzmanjkalo”, govori sav uzrujan i nastavlja: “Onda si je već prve godine u vrtu nasadila rajčica, paprika, svakakvih čudesa. Zvala me u šest ujutro da joj dođem zalijevati pa neka usput zalijem i cvijeće oko kuće i na prozorima. Digla me tako par puta na prepad, na kraju sam sve češće i oko toga trčkarao.”

“A kad god bih odlučno došao kod nje da podvučemo granice – i supruga i djeca su se ljutili što gospođi toliko stojim na raspolaganju – krenuli su niski udarci s gospođine strane. Odmah bi počela plakati, vikati da želi umrijeti, da je ona za kuću, koja ipak nešto vrijedi, zavrijedila barem toliko da se prema njoj lijepo ponašamo. Tada bih i opet napravio što traži i pobjegao koliko me noge nose.”

Nedavno je, kaže, imala vrtoglavice pa su je zadržali u bolnici. “Zvala me triput dnevno. Bezobrazluk čisti, naručila mi je tri nove pidžame, s napomenom da ih ni slučajno ne smijem kupiti u Lidlu. Moraju biti iz Name. Zamislite vi to! Jadan li sam”, govori gospodin Miroslav.

Sada je, kaže, na izmaku snaga. “Na kraju je i majka prije nje oslabila, dijabetičarka je, a ja sam dobio karcinom, to mi je uvelike od ove sekirancije. Žao mi je raskinuti ugovor nakon deset godina, uložio sam koliko bi pola kuće isplatio da sam je kupio. Te novce od nje natrag dobiti neću, a i što će mi, ode zdravlje. Sada je nagovaram da pristane da joj platimo neku gospođu koja bi brinula o njoj, ili da ode u starački dom, prije za to nije htjela ni čuti. Vidim da napokon je počela barem razgovarati o tome, valjda će zdrava pamet presuditi”, rekao je s tračkom nade gospodin Miroslav.