Dok su u Hrvatskoj Kostajnici, gdje se izlila rijeka Una i poplavila ulice i kuće, sve službe na terenu te se do mnogih ključnih punktova u gradu može jedino čamcima, po zaseocima vlada užas ne samo zbog prijetnje kućama, već i zbog uništenih uroda.
“Evo stojim na pragu kuće i slušam pumpe kako bacaju vodu iz staklenika. Grozno, ma ni tamo neće ništa ostati. Rajčice su već imale lijepe plodove, prve krastavce smo već bili počeli brati. I paprike su krenule. Ne znam mogu li pumpe išta spasiti, bespomoćni smo, sjedimo i čekamo da se voda povuče. A pitanje je i što će voda ostaviti za sobom, da nam nije nanijela kakve boleštine, da dokrajči ako išta ostane”, rekao nam je gospodin Mladen Antunović (62) koji sa suprugom Vesnom (46) već 23 godine vodi OPG te žive od poljoprivrede i proizvodnje meda.
Kako kaže, svaka pumpa za izbacivanje vode, a koja imalo vrijedi, košta najmanje 300 eura, i ne može si je svatko priuštiti. S pumpama je, kaže, teško nešto spasiti, koliko je to količina vode, a bez pumpi – nemoguće.
Potoci teku njivama
“Gore imam njive, posadili smo dinje, lubenice i bundeve. To gore izgleda strašno, ništa nije ostalo. Ne samo da je sve u vodi, nego po njivama teku pravi potoci, bujice, kako da nešto ostane, ma otišlo je s vodom sve”, rekao je gospodin Mladen.
Još najteže bračnom paru pada što im je propao glavni izvor prihoda, a to je proizvodnja meda. Bagrem im je najtraženiji, a upravo je bio počeo cvjetati kad su krenule kiše. “Od bagrema ništa, jadne pčele, sklonio sam ih na sigurno, ali što da vam kažem, umjesto da one u ovo doba godine najljepše unose hranu, da su na bagremovoj paši, mi ih moramo dohranjivati”, rekao je s gorčinom u glasu.
Prelio se potok iza kuće
Koliko je dobro što imaju potok iza kuće, pa im je za suša čista voda pri ruci, toliko su sada nastradali, jer se potok prelio. “Prelio se potok prije nekih 7, 8 godina, ali su ga ovi iz Vodoprivrede sanirali. No, nitko si nije mislio da će biti ovako, da će tolika kiša pasti i sve probiti. Potok teče u rijeku Sunju, ali Sunja sad ne može primiti tolike količine vode. Ne krivim ja nikoga, to je priroda”, uzdahnuo je gospodin Antunović i rekao da mu se baš javio sin, do Dvora na Uni gdje radi morao je preko Bosne. Ta je općina, kaže, potpuno odsječeno od ostatka Hrvatske. Do njih se motornim čamcem probijaju pripadnici HGSS-a, kiša u cijelom kraju i dalje neprestano pada, a vodostaj raste.
“Ne vrijedi nam plakat. Znate kako smo ono za Juge naučili, ‘ništa nas ne smije iznenaditi’, kiselo se nasmijao gospodin Mladen. “Idemo dalje. Što nam vrijedi kukati, ništa ne možemo znati dok se vrijeme ne stabilizira. U vodi zna biti bolest, svašta. Tješim suprugu, dobro se drži. Hladno je pa ložimo vatru, mislimo si svatko za sebe, nije dao Bog. Nismo osigurani od poplava, a ne znamo ni hoće li biti ikakvih odšteta, a ne računamo na nešto puno. Nekako bude. A sada krećem za Hrvatsku Kostajnicu, valjda ću se probiti. Brinem za poznanike, idem vidjeti kako su”, rekao je gospodin Mladen.
Prije točno godinu dana posjetili smo obitelj Antunović. Kako je to tada izgledalo, pročitajte u priči “Posao koji veseli i u mirovini: I na Baniji se može dobro živjeti, samo treba raditi”.
