Umirovljeni roditelji odnosno bake i djedovi često svoje slobodno vrijeme, kao i ono malo eura što im ostane od mirovine, najčešće pruže djeci i unucima. Samo oni znaju što znači nesebično davati i praštati, a s druge strane primati jedino – nezahvalnost, prigovore. Neki pod stare dane dožive i prevaru zbog nasljedstva, da ne kažemo da odrasla djeca na njih dižu ruku.
Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji – nisu ova naredba i obećanje tek tako uklesani u kamen za sva vremena. Teške rane se otvore unutar obitelji kad se stariji ne slušaju, ne uvažavaju, ne cijene, kad im se nikad ne uzvrati ljubaznošću, malim znakom pažnje, kad ih se nikad ne zagrli. Još su teže rane kad ih se vara, vrijeđa, potkrada.
Gospođa Jana: Oboje djece rastavljeno, pritisak neviđen
O ranama na duši govori i gospođa Jana, koja nam povjerila da su ona i suprug ludi od pritiska zbog imovine. “Priča vašeg nesretnog djeda me nagnala da se i ja izjadam. Imam dvoje djece i petero unučadi. Za sve njih živim i borim se do posljednje kapi krvi. Za sebe sam malo napravila, samo da bude njima bolje. Nesebično sam im svima davala. Sad kad su odrasli ljudi, polako se udaljavaju od mene. Bojim se da će im život to vratiti.”
“Oboje moje djece se rastalo i to me još više tišti. U obitelj su se uvukli oni koji žele samo imovinu, za supruga i mene nije bitno gdje ćemo i kako. Samo slušamo ‘daj kuću sinu da on može dati meni’. Pritom ta osoba ne misli na mene i supruga, na moju kćer i njezinu djecu, na nikoga osim na sebe.”
“Suprug i ja smo pogriješili, vidimo tek sada, što nismo prodali kuću, uzeli si novac i osigurali starost. Ali ne računa čovjek s tim da će sve to doživjeti, da će tek kad se dobro opeče shvatiti šta je trebao napraviti. Ovaj djed o kojem ste pisali ima jedno unuče pa mu je teško, a zamislite kako je meni, ja ih imam petero. Nakon mog životnog iskustva, dragi roditelji, djedovi i bake, mogu vam samo savjetovati: mislite korak unaprijed i najprije osigurajte sebe za starost, a potom mislite na sve ostale.”
Gospođa Mirica: svi bi da nas više nema
Da čovjek doista nikad ne zna što ga čeka, svjedoči i gospođa Mirica: “Suprug i ja ostali smo živjeti u kući njegovih roditelja. On se posljednji ženio, njegovi sestra i brat su već bili otišli iz obiteljskoga gnijezda pa su se složili da mi možemo ostati živjeti u kući i održavati je. Nikad oni nisu spomenuli da imaju pravo na kuću, ali kad su im djeca porasla, nastali su problemi – upravo su ih oni pritiskali da nam kažu da kuća nije samo naša, da vrijedi jer je u središtu grada te da bi valjalo razmišljati o potpisivanju ugovora prema kojem će se kuća nakon naše smrti prodati i novac podijeliti na sve njih i našu djecu.”
“Mi to možemo shvatiti, ali smo se od strane nećaka naslušali svakakvih prigovora, četiri obitelji su u zavadi zbog toga. I naša vlastita djeca pritišću nas, prigovaraju da smo se za života trebali pobrinuti i prisvojiti kuću, da nešto ostavimo vlastitoj djeci i unucima. Ma znate što, dođe nam da sve prodamo i odemo u starački dom, da nikoga ne vidimo i ne čujemo”, govori gospođa Mirica.
Čini se da u ovom svijetu stalno treba ponavljati: tko unesreći starije roditelje, na može biti blagoslovljen. Ako ga ne udari sudbina, udarit će ga savjest koja kad-tad dolazi na naplatu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
