‘Iskoristila sam starenje da budem sretna. I vi to možete’

Starost se često smatra neizbježno depresivnom, silaznim putem prema smrti uz neprekinuti niz gubitaka. Tko ne bi zbog nje strepio? Pitanje je to koje postavlja Elizabeth Roper Marcus, autorica koja se često na zabavan, ali opet ozbiljan način bavila fenomenom starenja. U svojem eseju za portal Next Avenue opisala je kako je “zajahala” starenje te postala sretnija i zadovoljnija no ikad.

Sada imam 77 godina i po većini definicija sam stara. Ali, iznenađena sam time da promjene koje primjećujem nisu veće od onih koje sam iskusila ranije kroz život. Ne dolaze brže, a većina njih nije lošija od ranijih promjena. U ljudskoj prirodi je da gledamo unatrag kroz ružičaste naočale, veličajući ono što je bilo, ali sada znam da svaka faza života donosi dobitke i gubitke.

Jasnije vidim prošlost

Sve to počinje s djetinjstvom koje završava neugodnim buđenjem mlade odrasle osobe koja shvati da mora sama kupovati namirnice i donositi vlastite odluke – dugoročno. Matura mi je izgledala kao rub litice.

Usprkos prednostima, moje dvadesete godine donijele su spoznaju da je sve puno teže nego što sam očekivala; i brak i karijera i održavanje vitkosti. Nikada neću izgledati poput Glorie Steinem, niti Twiggy. Između svih previranja koja su se događala, izgubila sam samodopadnost. Bila sam zbunjena i preplašena time kamo svijet ide.

Tridesete su donijele uzbuđenja zbog djece i napretka u karijeri, ali izgubila sam svo svoje slobodno vrijeme. Bila sam previše zauzeta da bih pratila vijesti i propustila sam obje Reaganove administracije. Izgubila sam osjećaj da mogu biti majka ili arhitektica kakvu sam zamišljala. Osjećala sam da ne ispunjavam očekivanja. Brakovi oko mene su se raspadali, što me je koštalo prijatelja.

U četrdesetima sam osjetila što to znači kada djeca odlaze iz roditeljskog gnijezda. Gubitak fizičke bliskosti bio je toliko bolan da sam morala od sebe same sakriti njihove prve fotografije. Izgubila sam samopouzdanje u tome da i dalje znam kako im pomoći. Izgubila sam se u brizi za njih.

U pedesetima, usprkos mnogim dobicima, izgubila sam oba roditelja i nekoliko važnih osoba. Izgubila sam iluziju besmrtnosti. Izgubila sam svaku preostalu pozitivnu sliku politike i vjerovanje da će moja generacija promijeniti svijet nabolje.

U šezdesetima, skijanje, jahanje i učenje japanskog postali su preopasni ili preteški. Izgubila sam sposobnost raditi tri stvari istovremeno, a moje pamćenje se pogoršalo. Nekoliko prijatelja je umrlo.

Moje sedamdesete, kao i sve prethodne dekade, donose dobitke i gubitke, ali paradoksalno više je dobitaka. Istina je da mi je pamćenje još lošije, brinem se da svaka nova fizička bol označava početak kraja, i neki vrlo, vrlo dragi prijatelji su umrli.

No, objavila sam knjigu i stekla osjećaj novih mogućnosti i povećane produktivnosti. Moj brak glatko traje, kao i životi moje djece. Dobila sam unuče. Manje sam zabrinuta i fizički bolje nego što sam ikada očekivala.

Nisam jedina koja se tako osjeća

Nisam jedina koja osjeća da je ova posljednja dekada sretnija nego što sam mislila da će biti. Osobno sam zadivljena koliko dobro se zabavljam. Naučila sam kako kupovati i kuhati za svog gurmanskog supruga tako da možemo jesti, čak i prekomjerno, a da ne dobijemo na težini. Naučila sam kako prevarom natjerati sebe da vježbam, a to je nešto što sam uvijek mrzila. Tako da, iako ne mogu reći da mi se sviđa to raditi, uživam u promjenama koje postižem. Naučila sam kako reći “ne” stvarima (i ljudima) koje mi se ne sviđaju, tako da većinu svog vremena provodim uživajući.

Znam da sam izuzetno sretna što uživam u dobrom zdravlju, financijskoj sigurnosti i optimističnom pogledu na život. Ali većina mojih prijatelja, uključujući neke koji imaju zdravstvene probleme, također uživa u svojim sedamdesetima i osamdesetima. Neki su izgubili supružnike, ali drugi su pronašli nove partnere, neki čak nakon godina samovanja nakon razvoda. Malo njih osjeća da su došli do kraja novih užitaka i otkrića.

Promjena stanja u glavi

Kako prolazimo kroz život, i naša tijela i naši umovi se neprestano mijenjaju. Fokusiranje samo na fizički aspekt; na bore, bolove u leđima, kostima i koljenima; čini nas slijepima za mentalne napretke koji dolaze s dugim životom. Ako ste svjesni samo toga da ste izgubili mladenačku vitalnost i sjajnu kosu, propustit ćete primijetiti vašu novu slobodu u kojoj ste otpustili trivijalnosti, primijetit ćete osjećaj mira sa sobom, lakše nošenje s usponima i padovima života.

Starenje je svakodnevni proces, a način na koji ga razumijemo ovisi o našem mentalnom sklopu. Kada sam bila na fakultetu i imala zategnutu i čistu kožu i kada sam mogla napraviti “špagu”, nisam se osjećala privlačno i fleksibilno, već sam bila opsjednuta veličinom svog stražnjeg dijela nakon puberteta.

Dok sam bila mlada majka i mogla paziti na djecu, kuhati večeru i razgovarati telefonom istovremeno, nisam se osjećala sposobno i da držim sve pod kontrolom. Umjesto toga, mučili su me strahovi da ne uspijevam u svom poslu i s tugom sam se prisjećala osjećaja postignuća koje sam doživjela na fakultetu.

Više nikada nećete biti mladi kao što ste danas mladi. Za pet ili deset godina možda ćete s nostalgijom gledati na to kako danas igrate tenis, na svoj noćni vid ili sposobnost hodanja u visokim potpeticama. Na te stvari koje uzimate zdravo za gotovo. Ako se neprestano osvrćete unatrag, nikada nećete moći cijeniti vještine i snage u kojima sada trebate uživati.

Sve to možete ispraviti i to je još jedan dar starenja. Smrt postaje stvarnija, ali manje zastrašujuća. Znanje da ćete umrijeti pomaže vam usredotočiti se na sadašnji trenutak. Prijatelj koji je nedavno dobio dijagnozu raka gušterače rekao mi je da mu je dijagnoza poboljšala sposobnost življenja u sadašnjosti i potpunije uživanje u njegovom divnom životu.

Kada konačno povjerujete u vlastitu smrtnost, kada zaista shvatite da je vaše vrijeme ograničeno, ne želite ga gubiti. I kao rezultat toga, postajete sve bolji u tome.