Aktivno starenje
Dvaput sam operirana, ali svaki dan nosim ručak kćeri, zetu i unucima
Gospođa Nevenka (72) još je kao mala djevojčica govorila da će, kad odraste, biti kuharica. Nikad se oko toga nije predomišljala i odmah nakon školovanja počela je raditi u kuhinji jednog velikog restorana. I danas joj, kaže, katkad nedostaju velika kuhinja i kolege, ali ipak ne pretjerano – u svojoj maloj kuhinji i dalje svakodnevno priprema maštovita jela – kuha za kći, zeta i dvoje unučadi.
Svoj je radni vijek naša sugovornica provela kao glavna kuharica u restoranu na staroj cesti Rijeka – Zagreb, jednom od onih odmorišta na kojima su se rado zaustavljali putnici koji su išli prema moru – osobito ako se nudila svježa janjetina. Kad je otvoren autoput, ti su restorani gotovo preko noći propali – ali njezin je, srećom, poslovao još godinama.
”Kako su to lijepi dani bili, pa mi smo po kuhinji plesali od šest ujutro i nismo vidjeli problem u tome, voljeli smo svoj posao, i kuhari, pomoćno osoblje, konobari. Bilo mi je normalno da na posao zimi dođem još za mrklog mraka, trebalo je sve pripremiti za gablece koji su počinjali već oko 10:30”, govori nam naša sugovornica sa sjetom u glasu. ”Nemojte misliti da ovo nije stresan posao, ali kad ga volite, onda ste sigurni u sebe i ništa vas ne može obeshrabriti”, napominje.
Danas, kad je u mirovini već deset godina, gospođa Nevenka se i dalje osjeća sposobnom kuhati za pedeset, pa i više ljudi dnevno, no to više nije moguće. Zato ugađa kćeri, zetu i unucima koji imaju tu sreću da ih svaki dan nakon posla, odnosno škole, dočeka juha, glavno jelo i često kakav desert.
Više vremena nego novaca
”Vremena imam, novaca za namirnice malo manje. Ali, ljeti imam prepun vrt krumpira i raznog povrća, a zimi kći i zet izdvoje malo više od plaće pa namirnice kupuju u supermarketu. Imam i kokoši pa kad dobro nesu, i to je velika ušteda. Jedino meso kupujem u okolici, kad čujem da se prodaje domaće, odmah se javim”, ispričala je.
”Za sebe i obitelj moje kćeri kuham baš svaki dan, osim ponekad nedjeljom kad ona odluči nešto skuhati, ili odu na ručak negdje u sklopu izleta. Znam koliko rade oboje, kući dođu premoreni, a ja ne mogu besposleno sjediti. Da, ljeti to bude malo naporno jer obrađujem vrt, ali onda odu na godišnji dva tjedna pa nadođem. Po zimi sam sretna kad kuham, nema ništa ljepšeg nego kad vidim prazne tanjure mojih unuka”, kaže požrtvovna baka.
”Kad god stignem, ja im na rukama kroz cijelo selo odnesem kompletan ručak, imam nešto više od pola kilometra do njih. Svi me znaju, viču – evo ide naša Nevenka, nosi ručak. Kad ne stignem, kad je visok snijeg ili pada kiša, dođe zet autom pa pokupi”, ispričala je.
Kuhat će im, kaže, dok god bude u njezinoj moći. Boli je kralježnica, dvaput je operirana, no povremeno popije tabletu protiv bolova, pa može funkcionirati. ”Dokle ide. Trebala bi malo smršavjeti, nabrala sam previše kilograma, ali evo, kreću radovi u vrtu, pa ću biti manje u kuhinji i samim time manje jesti”, požalila se malko.
Za kraj nam je povjerila što njezini unuci najviše vole jesti: ”Ma pustite djecu, nema tog jela koje bi njima nadmašilo bolonjez umak. Zatim vole i filanu papriku – ali bez paprike, s pireom. Malo se bune kad je ječmena kaša, ili varivo od kelja, to ne vole. Ali vole, recimo, kad napravim forbiks, kako mi Gorani zovemo staro jelo od pasiranoga graha i domaćih širokih rezanaca. A ako pitate za zeta, on bi svaki dan jeo samo moju štrudlu od borovnica. Još malo, pa ću ih sve natjerati da odu u šumu i naberu bobice za cijelu zimu”.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!