Mozaik
Djedova tuga: Nisam im dao stan, za kaznu ne znam kako mi izgledaju unuci
Kad razgovaram s ljudima treće životne dobi najviše me diraju uzdasi onih koji su nadživjeli svoju djecu, koji su teško bolesni, a zatim i onih koje su živa djeca otpisala. Da apsurd bude veći, najčešće to okretanje leđa roditeljima bude zbog imovine i najčešće su ta djeca danas odrasli ljudi kojima su majka i otac pružili obrazovanje i osposobili ih za život. Gramzivost doista ne poznaje granice, uvjerio nas je i opet jedan utučen djed.
Nikada dovoljno ponavljanja da nepoštivanje majke i oca ima nesagledive posljedice, kao i da nepoštivanje roditelja supružnika ili partnera može zavaditi najmanje tri obitelji koje samo pate i dublje padaju u rivalstvo, zavist, gotovo mržnju.
Kroz toliko smo tragičnih primjera pokazali besmisao inzistiranja na uvjerenju jedne strane da je uvijek u pravu, dok se drugu krivi za sve što ne valja. Pa opet, toliko je nesretnih sudbina i dalje oko nas, baš poput sudbine nesretnog djeda koji nam je napisao pismo prepuno tuge. Koliko je ubijen u pojam najbolje govori zadnja rečenica njegova pisma, koja glasi: “Svađa ima svugdje, ali sutra je novi dan i novi početak. Samo, pitam se, za koga?”
Evo što se dogodilo našem čitatelju hrvatskih korijena, koji živi u Švicarskoj. “Po zanimanju sam enolog, u Švicarskoj živim i još uvijek radim. S prvom suprugom dobio sam dvoje djece, sin danas ima 31, a kći 26 godina. S drugom ženom imam jednu kćer od 18 godina, svi su ovdje rođeni. Sve je bilo dobro dok mi se sin nije oženio za našu djevojku. Sve je puklo u trenutku kad sam im obećao stan, s napomenom da ću im ga predati kad postanem djed.”
Potom su, kaže, počeli pritisci i to ponajviše od snahe. Stalno su ga pitali kada će im prepisati stan i sve ga je to, objašnjava, podsjećalo na film Psiho.
“Ta žena je od mog sina napravila slijepca i sve se urotilo protiv nas. Kad sam vidio kud to vodi, rekao sam sinu da mu zbog konstantnog pritiska njegove žene neću prepisati stan. Ali on nema svoje “ja”. Ona govori kroz njega, a nas ne vidi. Ne smije reći niti “a”, ne smije odgovoriti na niti jedno pitanje dok mu supruga ne odobri.”
Ono što je najgore, kaže naš čitatelj, je to što nema kontakta s unucima. “Ne znam kako mi unuka i unuk izgledaju, ne dolaze, ne javljaju se, ne poznaju nas. Sin mi je kao ‘zabetoniran’. Ne smije i neće poduzeti ništa, a na moj prigovor, slušam ono što mu je žena naložila da kaže. Slušam, i to s ‘knedlom u grlu’. Njezine riječi i argumenti prevladavaju i on kao otac obitelji uopće nema pravo glasa.”
Sin, dodaje, u suprugu i njenu obitelj gleda kao u svetinju. “Ja i svi s naše strane, nakon 15 godina alimentacija koju sam mu plaćao, mi smo nule. Nigdje nisam bio i ništa nisam vidio. Samo sam se odricao za djecu, ali to njegovoj dragoj i njemu više nije važno. Sin mi i dan danas stalno nešto prigovara, čak i zbog sitnica o kojima se nema što pričati. “
“Odustali smo. Znam da u svakoj obitelji ima nesuglasica, ali ako je sve samo interes s druge strane, mene tu nema. Svađa ima svugdje, ali sutra je novi dan i novi početak. Samo, pitam se, za koga?” zaključuje u potresnom pismu.
I za kraj, osvijestimo da djeci ne koristimo time što im branimo da imaju dvije bake i dva djeda – ova priča neka nam bude poticaj za preispitivanje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!