“Kad sam otišla u mirovinu, osjećala sam se zdravom i u dobroj formi te sam ubrzo na internetu počela istraživati kakvi se poslovi nude za umirovljenike, nešto što bih mogla raditi na pola radnog vremena. Najviše oglasa nametnulo mi se za poslove čišćenja i iako sam cijeli život radila u uredu, nisam se libila poslati zamolbu jednom većem servisu za čišćenje”, otkrila nam je gospođa Natalija.
“Inače sa svojim podružnicama ovaj servis posluje na području cijele Hrvatske budući da kompletno pokrivaju primjerice neke od banaka, no ja sam se prijavila za Zagreb jer tu živim sa suprugom. Prošlo je gotovo dva mjeseca prije nego što su me pozvali da dođem raditi”, dodaje.
U početku je, priča nadalje, čistila samo na jednoj lokaciji, urede jedne ugledne domaće tvrtke, od 18 do 22 sata, nekad je bila gotova i ranije. “To mi nije bio nikakav problem, a ta četiri sata doslovno su mi proletjela. Atmosfera je bila ugodna, baš sam bila zadovoljna. No, čim sam se malo dokazala, počeli su me sve češće slati po raznim lokacijama, uglavnom na zamjene. Posla je puno, žena premalo – neke odu na bolovanje, neke na godišnji odmor, trećima se dogodi smrt u obitelji i kojekakve druge situacije zbog kojih moraju izostati s posla, i onda zovu nas koji nismo za stalno i na puno radno vrijeme, da uskačemo”, govori nam naša sugovornica.
Kad je već došlo do toga da radi na dvije, potom i tri lokacije, počela je polako negodovati jer za 3,2 eura po satu (25 kuna) više nije vidjela smisao ovakvog “rintanja”. ”Počela sam govoriti šefici da osjećam da sam premalo plaćena za sve što odradim i koliko se na kraju dana iscrpim, no samo je govorila da će vidjeti može li se što riješiti oko toga… Tako je to potrajalo neko vrijeme, dovoljno dugo da osim što se naradim počnem proživljavati i prepucavanja kolegica – njihova ogovaranja, frustracije, sve mi je to polako išlo na živce”, nabrajala je.
Lakše do boljih uvjeta
Mnogim od tih radišnih žena, shvatila je ubrzo, nije lako ni u poslu ni privatno, no naučile su trpjeti. Neke su prisiljene ovaj posao šutke raditi cijeli život jer ili nemaju nikakvu stručnu spremu, ili su u kreditima su, ili nekog uzdržavaju, imaju problema s djecom, muževi im malo rade pa ne rade.
“Svakakvih sudbina se čovjek nasluša. Mnoge od njih su prešle pedesetu, čak šezdesetu, mnoge su tu samo jer su dobile otkaz u prijašnjim tvrtkama pa moraju negdje natući staž. Neke satima javnim prijevozom putuju na posao i s posla, ima ih dosta iz prigradskih naselja. S godinama ih, pričaju mi, bole leđa, odu im koljena, navuku razne zdravstvene boljke, a opet trpe, rade, odu kratko na bolovanje pa opet šutke nastave raditi. Jednostavno se ne znaju izboriti za sebe, tražiti bolje plaćen posao ili dignuti glas tu gdje je jesu”, govori ova odlučna 65-godišnjakinja.
Na kraju se, kaže, i njoj dogodila što i mnogima – preopterećenost koja vodi u “pucanje po šavovima”. Odjednom je shvatila da ju iskorištavaju, da su joj živci sve tanji, da je na kraju dana premorena. Kave s prijateljicama, čitanje knjiga, odlazak u kazalište i šetnje sa suprugom, sve što je nekad toliko voljela postalo je neizvedivo.
“Dogodilo mi se to da sam na kraju na jednoj lokaciji čistila već od 8 ujutro pa sve do 16, a na drugoj lokaciji počinjala raditi u 18 i završavala u 22. Tada sam shvatila da ću ili dati otkaz, ili se izboriti za veću plaću i bolji dnevni raspored i otišla sam kod šefice na razgovor. Vidjevši da kod mene nema prostora a kompromis, ponudila mi je daleko bolju plaću – 5,3 eura (40 kuna) po satu uz obećanje da ću nastaviti raditi na pola radnog vremena. Danas sam zadovoljna i količinom posla koji mi daju, i zaradom. Tako sada uz koji prekovremeni koji sama pristanem odraditi, primim oko 600 eura, što mi je uz mirovinu sasvim pristojan prihod”, rekla je iskreno.
“Zar je moguće da one koje šute rade za 3,2 eura po satu, a one koje zaprijete otkazom dobiju čak toliko više?”, upitali smo u čudu gospođu Nataliju, a ona samo kimnula glavom: “Ja sam vam živi primjer”.
Dokaz je to da na tržištu nedostaje kvalitetnih čistačica, a uvjeti onih koje vrijede poboljšavaju se. I dok je do sada prosječna plaća čistačica za puno radno vrijeme u tvrtki za koju radi gospođa Natalija bila oko 600 eura (4.500 kuna), one koje se izbore za uvjete kakve je ona dobila mogu zaraditi i dvostruko ako rade i pokoju subotu ili pak prekovremeno.
Traži se čistačica više
I u oglasima koje objavi Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ), osobito sada kad počinje ljetna turistička sezona, poslodavci s područja Istre, Kvarnera i Dalmacije čistačicama nude plaće koje dosežu i 1.100 eura mjesečno. Umirovljenice, to je i vama, koje možete raditi na pola radnog vremena, lijep doprinos kućnom budžetu ako znamo da je prosječna mirovina u Hrvatskoj svega 388 eura.
Plaća čistačica, dodatno naglašavamo, može varirati, a doznali smo da ima i zbilja neumornih žena. “Imamo jednu umirovljenicu u timu koja je prešla sedamdesetu godinu života i ne želi se povući u mirovini. Neću ulaziti u njezine razloge, mislim da otplaćuje neki kredit, ali evo, ona je sama volja i snaga, radi po deset, dvanaest sati dnevno i sigurno si zaradi dobro preko tisuću eura”, ispričala je gospođa Natalija.
Još jedna činjenica na koju je ukazala naša sugovornica potkrepljuje koliko kronično na tržištu nedostaje čistačica: “Ako u tim dovedemo novu ženu koja se pokaže dobrom u ovom poslu, dobijemo čak i stimulaciju na plaću”, rekla nam je za kraj razgovora.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
