Svi vidimo što se događa po školama, i dalje se maltretira one koji nemaju za skupe tenisice. Mnogi stoga predlažu vraćanje kuta i papuča, dok pedagozi rješenje vide u izgradnji stava da je odjeća sporedna i ne određuje čovjeka. Mi vam danas donosimo pismo naše čitateljice Dunje koja dokazuju da stvari nikad nisu samo crne ili samo bijele.
Lijepo je opisala da je njoj kuta, kao siromašnoj srednjoškolki, bila najbolji štit od zlih jezika kolegica, a razgovori s majkom i profesorima najveća pomoć u izgradnji stava da nije važno što drugi misle, jer ona vrijedi više od odjeće koju nosi.
Moja priča počinje 1971. godine, bila sam tada srednjoškolka iz tipične radničke obitelji. Otac je jedini privređivao, majka je bila domaćica, imala sam i brata. Stanovali smo u gradskom stanu u potkrovlju, bez kupaonice.
Svaki dan sam iz prigradskog naselja sutobusom putovala u školu. Krcati autobusi puni učenika bili su mi najveća mora. Voziti se petnaest minuta do centra činilo mi se kao vječnost. Promatrala sam svoje vršnjake koji su se počeli isticati trapericama iz Trsta i sve većim utjecajem zapadnjačke mode (hipiji, minice, pušenje i rock’n’roll furka). Meni se činilo da sam s neke druge planete, nikako se nisam uklapala u taj svijet.
Nasljeđivala iznošenu odjeću
Uskoro se pojavio moj najveći problem – roditelji mi nisu mogli priuštiti novu odjeću. Uglavnom sam nosila iznošenu robu mojih starijih sestrični. Ne samo da nisam imala svoju sobu, već nisam imala ni svoj ormar, čak ni svoj stol za učenje. Svi smo spavali u jednoj sobi. Barem je svatko imao svoj krevet.
Jedino što je bilo moje bila je stolica na koju sam slagala svoju odjeću (kao po špagi). Jedna suknja, jedne hlače i nekoliko košuljica, moja odjeća za školu.
Po prirodi nikad nisam bila zahtjevno dijete. Jako dobro sam znala da ne mogu tražiti ništa i da moram biti zadovoljna s onim što imam. Nisam ucjenjivala roditelje, nisam ih optuživala. Sve do jednog dana kad sam tijekom velikog odmora u školi prvi put doživjela ono što se danas zove bulling. Ruganje i ismijavanje mojih razrednih kolegica donijelo je navalu pomiješanih osjećaja u meni: bijes, suze, sram, nemoć.
“Baš me briga što drugi misle”
Nisu me roditelji učili da uzvraćam istom mjerom, niti da se suprotstavljam. Svaki trag buntovnosti u meni je bio duboko potisnut. Ne, nisam to doživjela kao traumu, jer sam imala svoje geslo koje mi pomoglo da prebrodim sve neugodnosti tijekom te četiri godine školovanja. Ono glasi “baš me briga što drugi misle”.
Naravno, pomogli su mi i svakodnevni razgovori s majkom koja nije okusila što znači srednja škola, ali je imala životnu mudrost i pružala mi ljubav koju samo majke mogu pružiti.
A onda me jednog dana majka iznenadila. Odvajala je novac od svakodnevnih troškova i povela me u dućan s odjećom. Nije mi baš bilo ugodno, ta koja srednjoškola uživa kupovati s mamom više nego s prijateljicom, ali brzo sam otklonila te misli. I onda nam je trgovkinja pokazala prekrasnu KUTU.
Modra, prošivena bijelim koncem po rubovima, s dvije falte ispod svakog džepa, i mašetama! Pristajala mi je kao salivena. Osmijeh na licu, radost u srcu i zahvalnost mojoj brižnoj majci taj dan me obogatila. Shvatila sam kako strpljivost i skromnost nagrađuju.
Pohvala za kutu je značila pobjedu
Uslijedila je uskoro još jedna pobjeda. Pobjeda u javnosti! Sat geografije ili zemljopisa, ne sjećam se točno, ali se sjećam posebnosti tog sata i dana. Profesorica je hodala među redovima klupa. Uvijek dotjerana i baš onako s autoritetom profesora kretala se poput dive. Ponavljali smo gradivo od prošlog sata. Postavljala je pitanja, ali nitko se nije javljao. Bio je to ženski razred budućih ekonomistica.
Odjednom je stala pred ploču i prozvala moje prezime. Skamenila sam se. Znala sam gradivo, ali trema je bila jača. Nisam imala izbora, morala sam ustati i odgovarati. A onda je uzviknula: “Pogledajte! Ovako treba izgledati jedna srednjoškolka! A vi ostale? Zar mislite da ste na izboru za miss svijeta? A nokti? Nalakirani da, a ispod blato! A higijena!? Svaki put moram otvoriti širom prozore jer se ne perete. Glavno da vam se minice vide? A u glavi? Što vam je u glavi?”
Za cijelo to vrijeme stojim i jedino što mi prolazi groz glavu je “sad sam gotova”. I tako je završio sat. Na sreću zadnji, pa sam brzinom munje pobjegla iz razreda da me ne dostignu strijele kolegica.
No, ništa se nije promijenilo. Nitko od njih nakon toga nije kupio kutu. Nastavila sam ju nositi do posljednjeg dana svog školovanja, ona je bila moj zaštitni znak. Ona je bila moj štit od ruganja jer sam bila drugačija od svih. Ona me naučila da budem hrabra, da nije sramota ako ne nosiš brendiranu odjeću. Nisam imala potrebu za skupom odjećom samo zato da se svidim ostalima, da me prihvate zbog vanjštine. Naučila sam što su prave vrijednosti od svojih profesora i roditelja, uvijek su govorili da moji vršnjaci ne određuju moj karakter niti moju budućnost.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
