“Pišem Vam jer mi je župnik rekao da za primanje bolesničkoga pomazanja za moju staru majku o kojoj se brinem mora proći barem dvije godine od prošloga puta. To mi je bio prvi glas pa sam malo po internetu tražio podatke i nisam uspio dobiti jasnoću oko učestalosti primanja toga sakramenta. Je li zaista zbrka po tom pitanju ili ja nisam uspio naći tu odredbu o dvije godine?”
Ovo je pitanje jedan vjernik postavio redakciji katoličkog tjednika Glas Koncila. A na njega je dobio i odgovor. “Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici Hrvatske biskupske konferencije naširoko se bavi i sakramentom bolesničkoga pomazanja i skrbi za bolesnike te se u njemu ističe da ‘prolazi kroz teška iskušenja’ jer se nekada – budući da se svakoga čovjeka smatralo potencijalno bolesnim – dijelio i zdravim ljudima, a onda se govorilo da je to zapravo posljednje pomazanje koje se dijeli umirućima”, piše Glas.
“Naši biskupi upozoravaju da taj sakrament ne treba shvatiti kao posljednje pomazanje, nego kao pomazanje koje se daje bolesnicima u slučaju ozbiljne bolesti te ga treba podijeliti vjernicima čije je zdravlje ozbiljno ugroženo zbog bolesti ili starosti.”
“Da se ustanovi stupanj ozbiljne bolesti, treba imati na umu bez tjeskobe da je riječ o teškoći u fizičkom ili psihološkom smislu; a i sama tjeskoba zbog bolesti koja po sebi nije tako ozbiljna može biti prilika da se podijeli pomazanje. Može se podijeliti prije kirurškog zahvata zbog teške bolesti ili ozbiljne životne opasnosti. Može se dati starcima, iako možda i nisu teško bolesni, ali su im malaksale sile. Može se ponoviti kad god bolesnik ozdravi od bolesti u kojoj je primio pomazanje ili je u toku bolesti došlo do pogoršanja. Može se dati bolesnoj djeci ako su došla do dobi rasuđivanja, da im se podijeli snaga toga sakramenta. Može se dati onima koji su izgubili svijest ili se nalaze u komi, ali bi ga vjerojatno kao vjernici bili zatražili dok su bili pri sebi”, stoji u odgovoru.
“I sam zahtjev ukućana može biti valjan razlog da se donese pozitivan sud ali se ne smije davati kada je bolesnik već umro (br. 173). Među tim razlozima nismo pronašli da moraju proći dvije godine, ali u Direktoriju piše da je pomazanje sakrament vjere, a ne magije: treba ga podijeliti u vrijeme bolesti, a ne u posljednjem stadiju života (u besvijesti, komi, kad bolesnik izdiše). ‘Neka se ne daje svakomu bez razlike, ali neka se i ne odbija olako. Treba poštovati i Božje djelovanje ondje gdje se pokazuje naša nemoć, ali i radi vjerodostojnosti sakramenta valja izbjegavati svaku improvizaciju’ (br. 176)”, zaključuje Glas Koncila.
