‘Otkad je u mirovini moj suprug smrdi, palim mirisne svijeće. Što učiniti?’

Zapustio se u mirovini. To više nije taj čovjek. Ili žena. Koliko puta ste čuli slične tvrdnje o osobama koje su prestale održavati higijenu i paziti na odijevanje nakon što su dobile prvi mirovinski odrezak? Problem je veći kad takvo ponašanje utječe na supružnika ili partnera o čemu svjedoči i pismo upućeno Amy Dickinson, popularnoj kolumnistici čije savjete prenose brojni portali.

“Od kada je suprug umirovljen, prestao se svakodnevno tuširati. Zapravo, ako se istušira jednom tjedno, smatram se pravom sretnicom. Svakodnevno rekreacijski hoda desetak kilometara i puno se znoji, no ne presvlači odjeću”, piše žena pod pseudonimom “Uznemirena”.

Kaže, pokušala je i s humorom, ali nije pomoglo. “Rekla sam mu i da mi nije problem prati više rublja, čak sam ga i izravno zamolila da se presvuče. Živimo u otvorenom stanu i nemam sobu u koju bih se mogla povući. Palim mirisne svijeće i tamjan, ne bih li prekrila smrad. Što da radim?” pita supruga koji više ne može podnijeti tjelesne mirise kojima je izlaže njen suprug.

“Niste li se zapitali zašto se vaš suprug prestao tuširati? Jeste li njega pitali? Zanemarivanje higijene ponekad može biti znak depresije, ali zvuči kao da se vaš suprug prestao truditi. No kada tijelo i odjeća zaudaraju toliko da drugi pale mirisne svijeće kako bi smanjili smrad, situacija počinje ličiti na namjerno neprijateljsko ponašanje”, kaže Dickinson i nastavlja:

“Do sada ste se ponašali prema njemu kao da je nepredvidljivi bik, mašući mu čistim majicama. Prestanite okolišati. Imate pravo živjeti s nekim tko pokazuje volju za tuširanjem – radi vas, ako ne i radi sebe. Recite mu: Dragi, ne samo da te molim da se tuširaš, govorim ti da je to uvjet za nastavak našeg zajedničkog života.”

Zašto se ljudi u mirovini prestanu brinuti o sebi?

Nakon zadnjeg radnog dana nema više pritiska okoline i kolega, a mreža socijalnih kontakata krene se sužavati. Ako u mirovinu uletimo bez strategije, svaki dan nalikuje na onaj prije njega pa se u repetitivnom ponašanju izgubi potreba za uređenošću, reprezentativnošću i čistoćom. Za mnoge je prva godina mirovine poput šoka pa im treba period prilagodbe u kojem će se presložiti i stvoriti si novu životnu strukturu. Neki u tome ne uspiju i dožive velike probleme psihičke prirode.

Mentalni poremećaji mogu uzrokovati da osoba postane nesvjesna važnosti higijene ili se jednostavno ne može brinuti o svojoj čistoći. To je posebno uočljivo kod osoba koje imaju tešku depresiju, anksioznost, PTSP i psihoze. Gubljenje navike održavanja higijene može proizaći iz opće ravnodušnosti, nedostatka motivacije i dezorganizacije.

Depresija, posebno, može uzrokovati lošu higijenu. Zašto je tomu tako? Prema dr. Melissi A. Jones, kliničkoj psihologinji, teška depresija često se karakterizira smanjenim interesom za razne aktivnosti i umorom. Kao rezultat toga, iznimno je mala motivacije za obavljanje osnovnih svakodnevnih zadataka kao što su pranje, češljanje kose i pranje zubi.

Dr. Jones dodaje da fizički simptomi depresije, poput fizičke boli, također mogu uzrokovati da ljudi izbjegavaju tuširanje. Anksioznost i poremećaji osjetilnog sustava također mogu uzrokovati poteškoće s tuširanjem. Na primjer, takve osobe se često mogu odbijati tuširati jer im smetaju temperatura ili dodir vode.

S druge strane spektra, neki ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem mogu pretjerivati s higijenom; poput četkanja zubi nekoliko puta dnevno ili pranja ruku nakon dodira bilo čega. Mogu imati redoslijed u kojem obavljaju te jednostavne osobne zadatke ili čak misle da moraju određeni broj puta u danu, na primjer, oprati ruke.