Ne želim unučad, imam psića i lijep život. Jesam li sebična?

Jesu li današnje generacije baka i djedova previše prigrlile te svoje obiteljske uloge, a zanemarile sebe? Što je s našim ostalim identitetima i životnim užicima? I što kad smo zadovoljni sa stanjem kakvo je i ne želimo da ga poremeti beba? O ovoj je temi za NextAvenue, iz vlastitog iskustva, pisala blogerica i stručnjakinja za odnose s javnošću Nancy Wurtzel. Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti.

Uz vino i večeru, najbolja prijateljica mi je rekla da će ona i suprug uskoro dobiti još jedno unuče, šesto po redu. Uzbuđena je i jedva čeka doznati dolazi li dječak ili djevojčica te koje će ime roditelji odabrati. Kad beba stigne, bit će organizirano darivanje, sve će biti puno mekanih dekica, malih odjevnih predmeta i šarenih igračaka.

Jako sam sretna zbog prijateljice. Volim njenu djecu, njihove partnere i njihovu dječju gomilicu. Zabavno je gledati njihovu djecu kako rastu. Uvijek sam zahvalna kad me prijateljica i članovi njene obitelji uključe u proslave, vjenčanja, darivanja beba, rođendane, obiteljska okupljanja i još puno toga.

Ali ja sam sretna zato što nemam unučadi

Uživam biti prisutna na svim tim događanjima, ali na kraju dana, uvijek sam sretna pozdraviti se i vratiti se u svoj dom. Tu me čekaju knjige, glazba, pisanje i preslatki psić kojeg sam usvojila prije nekoliko mjeseci.

Sretna sam što sam kod kuće i što nemam unučadi. Ne osjećam potrebu za njegovanjem bebe, maženjem mališana ili ponovnim proživljavanjem iskustva odgoja djece.  Nakon puno introspekcije mogu reći da ne čeznem za još jednom bebom. Ne želim na unucima ispravljati greške koje sam počinila kao roditelj. Uopće me ne brine mogućnost da moji geni neće prijeći u još jednu generaciju.

Ja sam anomalija u mojoj generaciji

Među bejbibumerima, kojima i sama pripadam, sigurno sam anomalija. Moja generacija je prihvatila ulogu djedova i baka kao pačići vodu.

Većina djedova i baka iz te moje generacije, s ciljem da budu najbolji, duboko su uključeni u živote svojih unuka. Pretvaraju gostinjske sobe u dječje sobe, nose torbe za pelene i čuvaju unuke kad su im roditelji u izlasku. Kasnije, isti djedovi i bake vode unuke na satove baleta, prisustvuju nastupima u vrtiću i raspravljaju o prednostima i nedostacima cjelodnevnog vrtića. Potpuno su posvećeni svojim unucima.

Istraživanja pokazuju da se djedovi i bake u mladoj dobi od 47 godina potpuno stope s tom svojom ulogom. Ja se nalazim na drugom kraju spektra. Kad sam imala 47 godina, moja kći je bila tek u četvrtom razredu.

Jesu li moje godine problem?

Može li se moj nedostatak interesa za unuke pripisati činjenici da sam bila “stara rodilja” i da imam samo jedno dijete? Do vremena kada bi moja kći mogla početi rađati, ja bih već bila dobrano preko 70 godina.

Sigurno, ne bih bila svježa kao jutarnja rosa, ali opet, imala sam divnu bakicu koja je bila otprilike iste te dobi kad sam se ja rodila. Iako je moja baka uvijek izgledala starije, moje sestre i ja smo je obožavale. Zapravo, odnos s njom bio je najljepši dio mog djetinjstva.

U čemu je problem?

Dakle, ako starost nije problem, što onda jest? Želim li izbjeći unučad u svom životu zato što sam razvedena, previše kruta, sebična ili čak narcisoidna? Nedostaje li mi gen za “biti baka”?

Nazovite to kako god želite. Ja ću to najbolje opisati kao svoje preferencije. Iako sam u manjini, ne mislim da sam potpuno usamljena. Sigurna sam da postoje i drugi pripadnici moje generacije koji nemaju tu goruću želju da postanu djed ili baka.

Što kaže moja kći?

Kad sam rekla sestri da me unučad ne zanima, odmah je primijetila da odluka o tome hoću li ih imati nije na meni. Naravno, to je potpuna istina. Odluka je na mojoj kćeri.

Ona je studentica i trenutno se školuje u inozemstvu. Sa 21 godinom, dijete nije na njenom popisu prioriteta. Njen trenutni životni plan je putovati svijetom, živjeti u velikim gradovima, imati romanse i napisati veliki roman. Ili barem urediti nekoliko velikih romana koje su napisali drugi.

Međutim, ako bi moja kći odlučila postati majka u budućnosti, podržavala bih je i bila bih uključena u život unučeta onoliko koliko bi mi dopustila. Sigurno bih se zaljubila u njenu djecu, dijelila bih slike i video snimke. Ali ako se to ne dogodi, u potpunosti sam zadovoljna i s takvim scenarijem. Više nego zadovoljna. Moja kći i ja možemo putovati zajedno i voditi ispunjen i sretan život. A kada dođe Nacionalni dan djedova i baka, uživat ću u unucima svoje najbolje prijateljice. A zatim ću se vratiti u svoj lijepi dom.