Kako se točno izvodi eutanazija u Švicarskoj?

Vijest o Slovenki Alenki Čurin Janžeković koja je nakon višedesetljetne borbe s teškom bolesti potražila spas u eutanaziji u Švicarskoj, ali i informacija da osmero Hrvata čeka na svoj red u Dignitasu, potaknula je nikad veće zanimanje za ovu temu.

Dignitas je švicarska neprofitna organizacija koja daje uslugu asistiranog samoubojstva pacijentima s neizlječivim bolestima, teškim tjelesnim ili mentalnim bolestima i sve to pod vodstvom nezavisnih švicarskih liječnika.

Švicarski zakon ne dopušta eutanaziju u njenom doslovnom smislu, odnosno da treća strana prekine život nekoga na zahtjev. Ono što je dostupno i što zapravo organizacija Dignitas nudi naziva se “praćeno” ili “potpomognuto” samoubojstvo, gdje pacijent sam sebi daje smrtonosnu dozu lijekova, ali u društvu i pod budnim okom stručnjaka koji treba osigurati siguran i za pacijenta ugodan ishod postupka. Proces konzultacija i provjere medicinske dokumentacije u Dignitasu obično traje četiri mjeseca.

Koje sredstvo se primjenjuje?

Pentobarbital je lijek koji je izumljen prije više od stotinu godina. Dobro je poznat i korišten je kao lijek za nesanicu već desetljećima. Kod pretjerane doze, može izazvati komu. Uz to ima i nuspojavu da utječe na memoriju.

U Dignitasovoj kući u Švicarskoj pacijentima se daje upravo otopina pentobarbitala, a postupak je detaljno opisao odvjetnik Silvan Luley, koji je u Upravnom odboru organizacije već dva desetljeća. Kada pacijent popije napitak, to ga “dovodi do prilično brzog tonuća u san, klizanja u duboku komu, a zatim napitak utječe na mozak, upravljanje srcem i dišnim centrom. Pacijenti prvo postaju pospani, zatim zaspu, zatim utonu u duboku komu, počnu hrkati. Disanje postaje sporije i sve pliće, kao kod prirodne smrti, a zatim se iznenada zaustavlja”, opisao je Luley na tribini koja je prošle godine održana u Jerseyu. Pacijent zaspe u roku od tri minute nakon što popije lijek, a smrt obično slijedi 20 do 30 minuta kasnije.

Može li što poći u neželjenom smjeru?

Pentobarbital nije otrov, već lijek za nesanicu. A to znači da, recimo, pacijent s Parkinsonovom bolesti i problemima motoričke prirode prilikom uzimanja lijeka veći dio tekućine može nehotično proliti ili popiti samo manji dio. U tom slučaju, umjesto vječnog počinka, dogodio bi se samo dubok san od šest do sedam sati. Prema Luleyu, to je problem prilikom samodavanja lijeka i već se događalo da se pacijenti probude nakon dugog i dubokog sna. Ali, bez obzira na sve, pacijent si u Švicarskoj sam mora dati lijek. Da mu netko fizički pomogne u tome, da mu pridrži čašu ili ubrizga lijek kroz sondu – počinio bi kazneno djelo. Zbog toga je teško pokretnim pacijentima na raspolaganju stroj koji će im dozirati lijek, a nakon što pritisnu gumb koji pokreće postupak.

Uzeti stvar u svoje ruke može značiti – agoniju

Na kritike da su mnogi pokušaji eutanazije doveli do produljene agonije ili potpunog neuspjeha, ovaj odvjetnik odgovara da takvi navodi nisu posve pogrešni, ali i da dolaze iz drugih zakonodavnih sustava gdje se pacijente sa smrtonosnim lijekom – šalje doma. “To se događa tamo gdje se pacijentu dopušta da uzme lijek sam, kod kuće, gdje nema nikakvu pratnju i nema profesionalce koji će omogućiti uspjeh zahvata. U Švicarskoj postoji lanac čuvanja lijeka i pacijent nikada ne ostaje nasamo s njim.” Sam postupak, kako bi se otklonila svaka nedoumica, snima se. A koliko sve to košta, pročitajte na ovoj poveznici.