Dolazak djeteta koje se po bilo čemu otklanja od većine druge djece u okruženju, na kušnju često stavlja odnose između članova šire obitelji. Upravo to se dogodilo jednoj majci koja se za pomoć obratila pratiteljima stanice “Mamine tajne”.
“Majka sam troje djece, točnije tri sina. Dvoje djece je redovitog razvoja, a najmlađi je u spektru autizma. Volim svoju djecu jednako, ali s njim sam malo povezanija u smislu da sam mu potrebnija. Njegov tata i ja puno radimo s njim i on je naš anđeo u obitelji”, piše majka.
“Ne govori još, zaostaje nekih godinu dana za redovitim razvojem. Problem je sljedeći: baka i djed zovu samo moje prvo dvoje djece na vikend, a njega nikada. Nikada ga ne žele pričuvati niti na dvadeset minuta. Kada sam pitala u čemu je stvar, izmotavaju se da je mali, da se boje pričuvati ga, da ih je strah”, kaže majka pa navodi da dječak može sve, osim što ne govori.
“Malo je ‘živ’ ali nije zločest ili težak. Sada ima četiri godine i nikada u životu nisu ostali s njim nasamo ni deset minuta, da ne govorim da ga nisu nikada pozvali da dođe. Prvo dvoje djece mogu sve, a moj sin u spektru ništa.”
“Osjećam da ga se srame, izbjegavaju i nemaju ni malo ljubavi prema njemu. I on to jako osjeća. Ne žele se potruditi oko njega, nego ga samo uspoređuju s drugom djecom. Ne vide koliko se radi s njim. U svojim izjavama zvuče jako sebično i egoistično prema njemu. Nemojte misliti da sam ja ta koja se želi riješiti djeteta. Ja sam svaki slobodan trenutak s njim, kao i moj muž, samo me boli što su tako zatucani”, zaključila je majka.
Možda se boje preuzeti odgovornost
Iako će mnogi ishitreno zaključiti kako bi s takvim djedovima i bakama valjalo prekinuti kontakte ili uvjetovati druženje s unucima po principu “svi ili nitko”, valjalo bi uzeti u obzir da se djed i baka možda brinu da nisu adekvatni za skrb o unuku koji je u spektru. Razgovor, podučavanje i dijeljenje informacija možda su početak uspostave kvalitetnog odnosa bake, djeda i zapostavljenog unuka.
“Možete potaknuti članove obitelji da razmišljaju o tome kako bi bilo kada bi morali biti bez nečega što im je potrebno – kao što su naočale, na primjer – cijeli dan, kako biste im pomogli da se stave u kožu djeteta s invaliditetom”, objašnjava kanadski psihijatar Doron Almagor.
No ako članovi proširene obitelji i dalje odbijaju pružati podršku, roditelji bi trebali početi ponovno procjenjivati te odnose. “Ponekad članovi obitelji trebaju obraditi vlastite osjećaje krivnje ili srama”, kaže za TodaysParent Ann Stocker, psihoterapeutkinja specijalizirana za obiteljska savjetovanja. “U redu je dati im vremena i prostora, ali pritom i paziti da ne umanjite vlastitu potrebu za podrškom”, kaže.
Mnogi roditelji i nakon pokušaja edukacije ne uspiju probiti zid koji oko sebe postave djedovi i bake, ma koliko im njihova podrška u tim osjetljivim situacijama najviše trebala. Što učiniti tada?
“Iako većina članova obitelji ima najbolje namjere prema djetetu, to ne znači da roditelji moraju nastaviti trpjeti kroz negativne interakcije koje mogu biti štetne za njih ili za dijete. Moj savjet je popraviti odnos ako je moguće, a ako nije, krenuti dalje”, zaključuje Almagor.
