Ponovno se zaljubiti u 47. godini i po drugi put udati u 52. bilo je pravo čudo. I pomalo zastrašujuće. Ali opet, zaljubljivanje je uvijek fenomenalno i zastrašujuće. Brinuli smo se jedno o drugome – male nebitne stvari: ja, stavljam čašu s vodom na njegov noćni ormarić; on, toči mi kavu dok ja ujutro pišem. Često smo se dodirivali, gotovo stenografski: Tu sam. Tu sam.
Nikada nisam sumnjala da ćemo svoje kasnije godine provesti držeći se za ruke, seksati se bolje nego ikad, ljubiti se po cijelom svijetu, a onda… na kraju… u dalekoj budućnosti… u dalekoj budućnosti… zajedno ćemo se suočiti sa smrću.
Ali tada, u 60. godini, moj je suprug objavio da želi imati dijete s mlađom ženom. Odmah su mi se bokovi proširili, grudi objesile, a bore produbile. Svako vjerovanje i vizija o tome što znači biti stara, neželjena, nebitna žena postalo je – ja.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Nekoliko godina ranije počela sam govoriti o smrti. Nisam opsjednuta – praktična sam. Iako nisam imala određenu bolest, bila sam svjesna da mi je život ograničen – ne u smislu da bi me sutra mogao udariti autobus (stvarno, koliko je to vjerojatno?), nego u svjesnosti da imam više prošlosti nego budućnost. Htjela sam dovršiti naše oporuke, ispuniti medicinske formulare i saznati njegove želje za pogreb – ukop ili kremacija, dušo? Želi li sve mjere za spašavanje ili ne želi oživljavanje? Morala sam se pobrinuti za te detalje. Pa da me, ne daj Bože, sutra udari taj autobus, ne bih zadnje trenutke života provela razmišljajući: Sranje, nikad nisam stigla ispuniti te formulare.
Moj muž nije želio razgovarati o starenju i umiranju. Nije želio birati između ukopa ili kremiranja. Nije htio ni razmišljati o tome. Iako su svi koji su ikada živjeli na ovoj zemlji umrli, to mu se činilo kao osobna uvreda. Shvaćam. Čak sam i to osjetila. Oboje smo prvi put radili ovu prokletu stvar sa starenjem – poput učenja novog sporta – i oboje smo se osjećali nespretno, uplašeno i nedovoljno. Jednostavno sam se željela pobrinuti za papirologiju i vratiti se uvjerenju da ćemo blaženo proživjeti ostatak života zajedno.
Ne postoji ispravan način starenja. Neki od nas su izvan sebe od tuge za izgubljenom mladosti. Drugi pokušavaju vježbanjem osigurati svoj put do vječnog života. Neki riskiraju, skaču iz aviona ili se prebacuju na poslove koji su ih nekoć plašili. Mnogi ispunjavaju svoje rasporede beskrajnim terminima kod liječnika. Neki su očajni od žaljenjenja.
Kupila sam hidratantne kreme, čarobne kreme protiv bora i programe vježbanja koji obećavaju smanjenje mlohavosti i borbu protiv gravitacije. Čitala sam članke koji predlažu odjeću i frizure koje prikrivaju očite znakove starenja. Radila sam vježbe za mozak poput sudokua kako bih pokušala spriječiti zaboravnost.
Moj muž je odlučio imati svoje prvo dijete. Nisam to očekivala. Šezdeset je bila dob kad izađemo iz kuće i vratimo se po ključeve od auta, vrijeme od “jesi li vidio moje naočale?” Doba iznenadnih, neželjenih dijagnoza. Tko bi u ovom trenutku odlučio napustiti brak? Čini se – mnogo ljudi.
U SAD-u je stopa razvoda osoba od 50 i više godina gotovo dvostruko viša nego što je bila 1990-ih. Postoji čak i naziv za ovu grupu: srebrni razvedeni. Uh!
Kad sam bila mlađa, mučilo me koliko ću ostarjeti. Moji su strahovi bili raznovrsni: postat ću tupa, neću znati imena svoje djece, stranci će me kupati, neću se moći kretati zbog loših kukova ili koljena i nikad neću ostati budna do kraja filma.
Pitala sam svoje prijatelje: “Koji ti je plan? Starost tu gdje jesi? Život u zajednici? Kakav je protokol?” Čula sam kako mi je glas postao paničan. Misam mogla zamisliti da bih dobro reagirala kad bi me zamolili da ostavim ključeve od auta. Međutim, sve se to planiranje pokazalo uzaludnim. Nisam mogla birati iz svog fantastičnog izbornika opcija za starenje. Postoji stara jidiška izreka: Čovjek planira, a Bog se smije? Bog se smijao, a ja sam odjednom pokušavala shvatiti kako će ostatak mog života izgledati bez mog muža.
Ova nova faza života zahtijevala je drugačiji način razmišljanja. Sad kad je sve propalo i kad sam bila na novom putu – htjela to ili ne – pitala sam se što ako bih starenje tretirala kao avanturu, poput putovanja u novu zemlju? Tko zna kojim putem ću ići ili što ću otkriti? Zamislite kako bi sjajno bilo kad bih ispunila svoje pukotine poput japanske tradicije kintsugi, krpajući slomljenu keramiku zlatom i srebrom. Zamislite da umjesto da skrenem pogled, gledam svoju budućnost – koliko god drugačija ona sada bila – sa strahopoštovanjem. I s tom promijenjenom percepcijom otvorili su se čitavi novi svjetovi.
Kad se moj najmlađi sin, iz mog prvog braka, zaručio, pitao me je: “Dakle, mama, vjeruješ li ti još u ljubav i brak?” Trebalo mi je malo vremena da odgovorim – bio je svjedok oba moja razvoda. Svaka osoba koju volimo uzima mali dio nas, a onda ona može biti nepažljiva, zaboraviti pogledati na obje strane ceste, piti previše, penjati se na planinske litice ili na neki drugi način ponašati se nemarno.
Ljudi umiru. Odljubljuju se. Odlaze. Tugujemo. Jedini način da izbjegnete ovu bol je da izbjegnete ljubav. Ali život bez ljubavi je težak. “Da, vjerujem”, rekla sam. “Ali sama ljubav nije dovoljna – ne smijete se bojati.”
Jer, jedna se smiješna stvar dogodila dok sam tugovala zbog odlaska svog supruga. Otkrila sam da stvarno volim živjeti sama. Pronašla sam put do sebe same. Naravno, teško je opisati kako je to biti sâm i sretan, a da ne zvučim kao da pokušavam samu sebe uvjeriti da nemasni jogurt ima okus kao i sladoled. Ali čoveku može biti sassvim ugodno kad je sâm u savezu sa sobom, svojim željama i ljudima koje cijeni.
Ljudi oko mene sve me češće pitaju: “Izlaziš li s nekim?” Znam što ih motivira. Bila je to neka verzija povratka na konja. Sretan završetak ove sage o izgubljenoj ljubavi mogao bi uključivati moj susret s drugom ljubavi. Nije mi to bila strašna ideja. Ja sam napopravljiva naivčina kad je ljubav u pitanju. Još uvijek sam žena koja gleda romantične komedije. Još uvijek vjerujem u ljubav.
Prijateljima i članovima obitelji bi vjerojatno bilo lakše da se ponovno zaljubim. Prestali bi zamišljati moje duge, turobne, usamljene večeri. Vjerojatno jedini ljudi kojima bi bilo svejedno jesam li u vezi ili ne su moji unuci. Volim ih zbog toga.
Moj bivši muž i ja odabrali smo vrlo različite puteve starenja. Možda nisam mogla tako visoko skočiti. Naši razgovori ponekad su ostavljali praznine i po tjedan dana. A ja sam voljela sjediti i slušati isprekidanu priču svoje unuke o tome što je sanjala.
Jučer sam sjedila na podu i igrala se autićima i dinosaurima sa svojim dvogodišnjim unukom. Rekla sam, napola u šali: “Nisam sigurna kako ustati s poda.” “Ovako, bako.” Demonstrirao je stavljanje obje ruke na pod i stražnjicu gurnuo u zrak. Toliko sam se smijala da sam pala.
Moje tijelo nije funkcioniralo kao prije, ali bila sam odlučna u tome da ne dopustim neugodnosti ili sramu da mi stanu na put. Bila sam odlučna i dalje sjesti na pod i igrati se s autićima. Čak i ako to znači da moram dignuti dupe u zrak da bih ustala.
Vježbam svoje vještine za ovaj novi teritorij. Učim tražiti pomoć i biti ljubaznija u prihvaćanju iste. Učim otkrivati ono što ne znam ili u što nisam sigurna. Pokušavam priznati kad sam u krivu i ispričati se. (Naravno, trebala sam to pokušati ranije, ali bolje ikad nego nikad.) Obvezala sam se brinuti o sebi: odmarati kad sam umorna, biti više vani i ne praviti dnevne popise obaveza za koje su zapravo potrebna tri puna dana.
Nastojim prihvatiti da ne mogu osigurati sreću za bilo koga drugog. Mogu dijeliti radost i čuđenje, zbijati šale i pridružiti se smijehu, ali ne mogu drugu osobu učiniti vedrom. Unatoč godinama koje sam provela kao terapeut i roditelj, znam da ne mogu spriječiti patnju. Mogu sjediti sa svojom djecom, unucima, prijateljima i pacijentima. Mogu ih držati za ruke i pružiti im rame za plakanje, ohrabriti ih i bodriti ― mogu umiriti povrijeđene i uznemirene osjećaje. Mogu ih podupirati i pomoći im pronaći rješenje. Ali pronalaženje osjećaja blagostanja njihov je vlastiti posao. To je osobni, unutarnji posao svakoga od nas.
I, naravno, sve to se odnosi i na mene. Odustala sam od ideje da ću ostaviti pečat i riješiti probleme svijeta. Recikliram, prosvjedujem i doniram, ali stvarno nemam pojma kako zaštititi ugrožene vrste ili navesti svijet da obrati pozornost na klimatske promjene. Ili okončati siromaštvo. Ili zlostavljanje djece. Ili rat. Ili rasizam. I dalje, želim učiti. Želim učiniti ono što mogu, čak i na svoj mali način.
Uživam u malim zadovoljstvima. Narcisi. Uzgoj bilja koje možemo jesti. Ponovno sam počela čitati roman kojeg sam nekad davno počela. Na poslu sam tražila povišicu i dobila je. Usredotočujem se na pjev ptica prije zore.
Unatoč vidljivim podsjetnicima na starost, stranci me pozdravljaju i smiješe mi se. Vjerujem da se dive energičnoj, angažiranoj starijoj gospođi. Još uvijek nosim predodžbu o gracioznoj, zgodnoj ženi, pa sam šokirana kad na fotografiji vidim nezgrapnu sjedokosu sebe. Kažem sebi da nikad nisam znala pozirati.
Odabirem živjeti s ove dvije zablude: ne znam pozirati pa zato užasno ispadam na slikama, a stranci mi se dive. Ima i gorih. Mogla bih odlučiti vjerovati da kontroliram svijet – ili bih trebala – i uvijek biti uzrujana kad stvari ne idu onako kako sam planirala. Mogla bih izabrati živjeti sa zabludom da mi do 70. godine svijet nešto duguje i ljutiti se kad mi to ne padne u krilo. Mogla bih izabrati živjeti sa zabludom da starenje i umiranje nisu nešto što me čeka i biti užasnuta tim procesom. Mogla bih izabrati živjeti sa svim vrstama zabluda koje bi u meni izazvale ogorčenost i strah.
Umjesto toga, odlučujem se osjećati graciozno i voljeti – na sve moguće načine – i vjerujem da mi neznanci na ulici žele dobro.
Autorica ovog teksta, Virginia DeLuca, živi u Bostonu, u Massachusettsu, i radi kao psihoterapeutkinja. Autorica je romana “Kao da su žene važne”, a njezini eseji objavljeni su u Iowa Review, The Writer, Huffington Post i drugima. Diplomirala je na programu GrubStreet Memoir Incubator i upravo je završila svoje memoare “Ako moraš ići, želim ti trojke.”
tekst se nastavlja ispod oglasa
