Možemo li odabrati biti sretni i tko je odgovoran za našu sreću?

Živimo u vremenu  narcisoidnog samobrendiranja, samopoboljšanja i wellnessa, u kojem su se mnogi uhvatili mita o sreći kao “osobnom izboru”. Ako čitate ovo, vi ste ljudsko biće, što znači da ste se neizbježno morali suočiti s raznim teškim problemima, razočaranjima i gubicima u životu, od kojih su se mnogi dogodili izvan vaše kontrole.

Prodavači sreće će vam reći da možete izbjeći patnju koja je povezana s ovim nevoljama, kao i strah od suočavanja s novim nevoljama u budućnosti, i umjesto toga izabrati osjećati se sretno. To je jednostavno perverzno.

Ljudi su “dizajnirani” da imaju miješane i promjenjive emocije kao odgovor na teškoće i životne tjeskobe, umjesto da budu konstantno sretni. Takvima smo stvoreni. Pretvarati se da jednostavno možemo izabrati sreću nad nesrećom je fantazija. Riječi su to Rafe Eube, konzultantskog psihijatra, predavača i publicista iz Londona.

Tlapnja o biranju sreće

Kako Euba navodi za Psyhology Today, ovaj mit o sreći, koji promoviraju brojni gurui i njihove knjige samopomoći, nije samo neutralna i bezopasna ambicija. Taj mit nas, zapravo, ne potiče da jednostavno usvojimo optimističniji i produktivniji stav u životima. Umjesto toga uspio je stvoriti općenito uvjerenje u društvu da je nesreća osobni neuspjeh i da nezadovoljna osoba neizbježno mora biti ili neadekvatna ili nesposobna. Ovaj konflikt između stvarnosti i očekivanja trlja sol na ranu prosječne osobe koja se redovito bori sa svojim neizbježnim miješanim emocijama, ne uspijevajući postići obećanu nirvanu.

Političari to koriste

Tu je i politički aspekt mita o sreći. Radio BBC je 2020. godine emitirao emisiju o ovom pitanju, u kojem su Will Davies, profesor politike na Goldsmiths sveučilištu, i Andre Spicer, profesor organizacijskog ponašanja na City sveučilištu, kazali da je tvrdnja da je sreća osobni izbor – pravi blagoslov za vlade. Birači se tako uvjeravaju da je sreća osobna stvar i da nema nikakvih veza s vladajućim politikama, iako znamo da se neki od najpouzdanijih čimbenika koji utječu na sreću, poput nezaposlenosti, potencijalno mogu mijenjati vladinim politikama.

Vladajući političari će vam reći da se nesreća lako liječi terapijom i svjesnim razmišljanjem, svojevrsnim mindfulnessom. To ih oslobađa brige da svojim građanima osiguraju, na primjer, priuštivo i dostupno stanovanje. Zapravo, od svog začetka, samopomoć i pozitivna psihologija su se uglavnom usredotočile na pojedinca, a na štetu socijalnih aspekata našeg blagostanja, analizira Euba.

Pretvarajući se da se svatko može odlučiti biti sretan bez obzira na svoje okolnosti (možda jednostavno usvajajući određene psihološke tehnike ili promjene u načinu življena), ignoriramo našu pravu ljudsku prirodu, a istodobno oslobađamo vladajuće političare od odgovornosti da poboljšaju naše živote. Radije odabiremo pogrešno samoljublje, osuđeno na propast, umjesto da se borimo protiv stvarnih i opipljivih društvenih zala koja čine mnoge od nas nesretnima, zaključuje Euba.