Jasna A. Petrović: Budi gnoj, budi ruža!

“Nebeski pogrebi na Tibetu su turistička atrakcija, kontroverza i prije svega – tradicija. U određenim dijelovima Azije već stoljećima opstaje nesvakidašnji običaj: tijela preminulih se izlažu kako bi privukla lešinare”, piše u uvodniku novog broja Glasa umirovljenika predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović.

Takva neobična tradicija još uvijek postoji u Qinghaiju, Sichuanu, Tibetu, Unutrašnjoj Mongoliji, Mongoliji, Butanu, Nepalu i dijelovima Indije. I koliko god zapadnom svijetu djelovala surovo, smatra se odličnim načinom da se ukaže na prolaznost života. To je kao dar Zemlji.

Tibetanski svećenici vjeruju da je to veoma velikodušan čin prema preminulom jer su i on i njegovi rođaci živjeli pokušavajući da osiguraju hranu, zahvaljujući kojoj i postoji život. Komunističke vlade Kine i Mongolije u prošlosti su ovu tradiciju tretirale kao primitivno praznovjerje, a Kina ju je i zabranila krajem šezdesetih godina nakon Kulturne revolucije, što je trajalo do osamdesetih, kada je vraćeno pravo na održavanje nebeskog pogreba, koje se i dalje održavalo u ruralnim sredinama. Strašno, ali istinito, turisti u Tibetu kod hrama fotografiraju kako lešinari komadaju ljudske ostatke, guraju se kako bi snimili prizor iz što boljeg ugla.

Prvi dio ceremonije smješta pokojnika u sjedeći položaj, dok lokalni svećenik pred njim/njom dva dana izgovara molitve kako bi duša bila “puštena iz čistilišta”. Članovi obitelji, pak, tijekom tog razdoblja prekidaju sve aktivnosti, te pokojniku omogućuje mirno okruženje i “siguran put na nebo”. Kada stignu na vrh leš se brije i – raskomada. Meso se skida sa kostiju i baca po obroncima planine, dok se kosti melju u prah i miješaju sa ječmom i maslacem od jaka! Istodobno, svećenici pjevaju svete pjesme za otkup grijeha preminule osobe, pali se vatra i stvara dim. Svrha toga je privlačenje ptica i lešinara.

Eto, takvi su oproštaji zapisani i u Tibetanskoj knjizi mrtvih iz 14. stoljeća. Međutim, povijest se ponavlja. Gradonačelnik Washingtona je 21. svibnja 2019. godine potpisao zakon o legalizaciji kompostiranja ljudskih ostataka. Zakon je stupio na snagu u 2020. godini, a njima je ozakonjeno pretvaranje ljudskih ostataka u zemlju, u gnojivo. Predlagač zakona je rekao da je to ekološki način odlaganja ljudskih ostataka. Tijelo se prekriva prirodnim materijalima kao što su slama ili strugotine i ostavlja tri do sedam tjedana dok se ne završi transformacija, a na kraju cijelog postupka obitelj dobije zemlju koja preostane. Obitelj je ta koja odlučuje kako će koristiti tu zemlju, na primjer posaditi na njoj pokojnikovu omiljenu ružu. Guvernerica New Yorka je zadnjih dana 2022. godine potpisala zakon o kompostiranju posmrtnih ostataka.

U SAD, prosječni pogreb košta između 8.000 i 25.000 američkih dolara. Kremiranje može koštati do 6.000 dolara. Kompostiranje ljudskih ostataka košta manje od 5.500 dolara. U Hrvatskoj ukupni trošak pogreba, s grobnicom, spomenikom, svećenikom, pjevačima, oglasima, osmrtnicama itd. košta od dvije do 20 tisuća eura. Možda da stvarno i u Hrvatskoj uvedemo moguće pretvaranje hrvatskog umirovljenika u gnojivo?

Život nije jeftin, ali smrt je skupa. I uz povećanje obiteljskih mirovina za desetak posto, najveći je trošak dostojno pokopati svog preminulog partnera. Pa što ne bismo bili moderni i zagovarali “zelenu smrt”? New York i još pet gradova u SAD-u već pretvara penziće u gnojivo, a isto rade i u Švedskoj, Velikoj Britaniji, gdje su to uredili posebnim zakonima. Ionako zbog korone i popratnih posljedica umire sve veći broj umirovljenika, puno više nego što ih se umirovljuje, ionako je svaki treći siromašan, i sve češće nema što ostaviti u nasljedstvo svojoj djeci, jer će mu zbog smještaja u dom ili socijalnih davanja država sjesti na imovinu. Pa neka im ostavi sebe kao malo gnojiva. Kao malo zemlje. Neka bude ruža!