Imate li možda ponekad osjećaj da se događaju čudne stvari? Niste pritom usamljeni. I u 21. stoljeću mnogi ljudi vjeruju u vještice i nadnaravne stvari. Zbog toga je Deutsche Welle razgovarao s jednom “modernom vješticom”.
“Ja sam moderna vještica i to otvoreno kažem”, kaže Barbara iz Kölna. Ne tako davno Barbara bi, da je izrekla rečenicu poput ove, završila na lomači. Barbara pritom nije usamljena. Danas naime mnogo ljudi vjeruje u čarolije i vradžbine.
Diljem svijeta čak oko 40 posto populacije u 95 zemalja svijeta je uvjereno da vještice postoje. To je pokazala globalna studija ekonomista Borisa Gershmana iz American Universityja u Washingtonu. U nekim državama je taj postotak veći, a negdje puno manji. U Tunisu čak 90 posto ljudi je uvjereno u egzistenciju vještica, a u Njemačkoj primjerice samo 13 posto. Kao ljude uvjerene u to da vještice postoje, autori studije su između ostaloga definirali i sve one koji vjeruju primjerice u zle poglede ili u urote.
Barbara pak ne želi nikoga proklinjati, naglašava ona u razgovoru za DW: “Ta klasična slika jedne vještice, koja se u noćnim satima iskrada i onda leti na metli kako bi ljudima načinila nešto loše, to je naravno totalna glupost.”
Krive za sve što je loše…
Ali upravo je to bila predodžba o vješticama, zbog koje su između otprilike 1500. i 1750. godine nastradali brojni ljudi, a prije svega žene. Bolesti, uginule životinje, loša žetva, poslovni neuspjesi – moralo se u prošlosti pronaći nekog krivca za sve loše što se događa, a u neki zemljama se i danas traži žrtvene jarce. “Predodžbe o vješticama koje su postojale na početku novije povijesti čovječanstva, egzistiraju i danas u nekim krajevima svijeta, i to kao objašnjenje za zlo ili nesreću”, kaže za DW etnologinja Iris Gareis. “Nažalost se već desetljećima na stravičan način u mnogim krajevima svijeta ubija osobe koje se smatra vješcima ili vješticama.”
No, za razliku od Tanzanije i Gane, gdje žene koje se optuži za vračanje moraju tražiti spas u utočištima za vještice kako bi izbjegle smrt, na sjevernoj polutki ljudi sasvim otvoreno prakticiraju svoje vještičje aktivnosti. To su ljudi poput Justina (stvarno ime je poznato redakciji, op. ur.) koji kaže: “Kao dijete preko bajki upoznajete vještice kao nešto što je zlo, nešto što ždere ono što je dobro. I s vremenom se pozabavite time i počnete gledati na vješticu kao na mudru ženu.”
Justin za sebe kaže da je poklonik pokreta Wicca. Vikanci su ljudi koji prakticiraju vještičarenje, a tako se zovu zbog staroengleske riječi Wicca kojom se označavalo vještice. Kao vikanac je Justin, kako sam kaže, u stanju unijeti “magiju” u svoj i živote drugih ljudi. U kršćanstvu mu je, dodaje, ta magija nedostajala i zato se nikada tamo nije osjećao kao kod kuće. Wicca kult je nastao u pedesetim godinama prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji, gdje je, baš kao u SAD-u, priznat kao religija.
Paralelni svjetovi
I Barbara kaže da je Crkva nikada nije zanimala. Ona je, priča nam, kao vještica pobornica “prirodnih religija”. Kaže da priča s drvećem, da uz pomoć bubnjeva pada u trans i uspostavlja kontakt s duhovima. I dodaje da je to sve naučila od jednog šamana. “Vještičarenje je bogato i šaroliko. Malo živite ovdje, a malo u paralelnom svijetu.”
Slika o vještici kao mudroj ženi koja raspolaže posebnim znanjima kao osoba koja liječi druge ljude ili je aktivna i kao babica, to iz povijesnog kuta gledanja nije ništa drugo nego klišej, napominje etnologinja Iris Gareis. “Žene koje se proganjalo kao vještice nisu baš bile osobe koje su u pravilu bile stručnjakinje za upotrebu raznih vrsta trava, već sasvim normalni ljudi. I nisu uvijek, kako se to često tvrdi, imale crvenu kosu. To je totalna glupost i ne spominje se nigdje u povijesnim dokumentima.” Ali ta se slika urezala u glave ljudi, toliko duboko da je iz glava ne može izbaciti ni činjenica da takva predodžba o vješticama nije znanstveno dokumentirana.
Uzor feministicama
Fenomen novovjekih vještica je tijesno povezan sa ženskim pokretom iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pokreta koji se pobunio protiv dominacije muškaraca. “Vještica je njima bila svojevrsni uzor”, kaže Gareis. “Naravno da te feministice nisu bile žene koje su proučavale vještičarenje. To su jednostavno normalne žene, ali i intelektualke, koje su u svom pokretu prihvatile taj simbol ugnjetavanih žena i prisvojile ga.”
U 80-im godinama pojavio se i spiritualni aspekt. Etnologinja Gareis kaže da su te prirodne religije privlačile prvenstveno žene koje su živjele u gradu: “Ono što si mogu zamisliti kao razlog za to je da se u vremenima nesigurnosti spas tražilo u prirodi.”
