Nikada nije kasno: Bildanje mozga stvara rezerve koje koristimo u poznim godinama

Jeste li primijetili kako se neki ljudi u starosti posve pogube, dok drugi očuvaju bistrinu i trezveno razmišljanje sve do samog kraja života? Zašto je tomu tako? Točnije, zašto su neki ljudi otporniji na utjecaj starenja? U čemu je njihova prednost nad ostalima? I što bi svi trebali činiti da budemo takvi u starosti?

Znanstvenici su tu pojavu nekih osoba da do kasnih staračkih godina zadrže svježinu razmišljanja i misaone sposobnosti pripisali takozvanoj kognitivnoj rezervi. Skraćeno toliko su nabildali misaone sposobnosti i mozak, da su razvili svojevrsne rezerve koje ih štite od gubitaka koje uzrokuju bolesti i starenje.

Naime, znanstvenici nisu uspjeli pouzdano povezati moždane promjene koje nastaju sa starenjem i promjene u misaonim kapacitetima koje su se događale u starosti. Tako su, u istraživanjima, dvije osobe s istom količinom promjena u mozgu s različitim uspjehom obavljale različite zadatke. Povratno, pacijenti koji boluju od Alzheimerove bolesti mogu imati istu kognitivnu razinu, ali posve različite stupnjeve promjena na mozgu.

Stoga su znanstvenici počeli istraživati po čemu se to ljudi razlikuju jedni od drugih, u smislu nošenja s posljedicama starenja mozga, bolesti i ozljeda mozga. Pa su posegnuli za terminom “kognitivna rezerva” o kojoj, kaže hipoteza, ovisi koliko ćemo sačuvati misaone procese u starosti.

Kako nastaje kognitivna rezerva?

Istraživanja sugeriraju da naša razina inteligencije, koja potječe iz djetinjstva, i naš skup životnih iskustava, pomažu u izgradnji kognitivne rezerve i mogu objasniti razlike u kognitivnoj rezervi između ljudskih jedinki. Životna iskustva uključuju obrazovanje, bavljenje zanimljivim zanimanjem i sudjelovanje u stimulativnim aktivnostima, pri čemu potonje idealno kombiniraju hobije, učenje i društvene interakcije.

Dokazi da životna iskustva pomažu u izgradnji kognitivne rezerve potječu iz istraživanja velikih skupina ispitanika tijekom dugih vremenskih razdoblja. Takve studije opetovano su otkrile da su ova životna iskustva povezana sa sporijom stopom kognitivnog pada u normalnom starenju i smanjenim rizikom od razvoja Alzheimerove bolesti. Drugim riječima, čini se da veća postignuća i veći angažman štite kognitivnu funkciju u procesu starenja.

Kognitivna rezerva štiti od Alzheimerove boelsti

Izmjereno je tako da nabrojana životna iskustva mogu smanjiti rizik od Alzheimerove bolesti za 35-40 posto. Liječnici mogu detektirati promjene na mozgu karakteristične za tu bolest, ali te osobe, za koje nećemo reći da su pacijenti, odlično se nose s tim promjenama, ne pokazuju nikakve simptome i zapravo im se nikada neće postaviti dijagnoza.

Neuroznanstvenici tako tvrde da ta životna iskustva pomažu ljudima da bolje održe svoje kognitivne funkcije usprkos promjenama mozga koje su povezane s godinama ili bolešću. Studije koje su pratile ljude od djetinjstva pokazale su da različita životna iskustva doprinose kognitivnoj rezervi različito i na kumulativan način.

Već smo nekoliko puta pisali i o srodnoj ideji “održavanja mozga”, odnosno bildanja tog organa koji će, baš poput mišića, atrofirati ako ga ne budemo dovoljno koristili i opterećivali. No mehanizam razvoja tih kognitivnih rezervi još nije posve rasvijetljen. Kao mogućnost se spominje da spomenute aktivnosti potiču nove ili jače veze u mozgu, a moždane mreže koje su u osnovi specifičnih kognitivnih funkcija stoga su kod nekih ljudi učinkovitije ili većeg kapaciteta nego kod drugih.

Analogno tome, u slučaju da se dogodi poremećaj u toj moždanoj mreži, mozak će kroz alternativne strategije i pojačanu fleksibilnost zadržati istu razinu učinkovitosti. Neki su znanstvenici čak identificirali specifične obrasce moždane povezanosti ili moždane aktivacije koji bi mogli biti temelj rezerve u mnogim različitim aktivnostima.

Zašto je ova priča važna za uspješno starenje?

Hipoteza kognitivne rezerve daje nam nadu da nam izloženost raznim vrstama stimulativnih aktivnosti može pomoći da uspješno starimo. To nas također navodi da se zapitamo što ljudi mogu učiniti kako bi povećali svoje kognitivne rezerve?

Još uvijek nije jasno koji je “recept” za to. Dokazi iz velikih istraživanja upućuju na to da izloženost iskustvima i aktivnostima o kojima smo raspravljali tijekom života doprinosi rezervi, ali još ne znamo koje bi specifične aktivnosti usporile stopu kognitivnog pada ili smanjile rizik od demencije. To je stvar na kojoj će znanstvenici morati ozbiljno raditi.

U međuvremenu, dokazi sugeriraju da što prije počnemo graditi svoje kognitivne rezerve, to bolje. Ali i da nikada nije kasno. Ni prerano, ni prekasno. A kako je učinak kumulativan, važno je uključiti što više aktivnosti.