Gospođa Adela teško se miri sa smrću supruga: ‘Za koji dan slavili bi 55 godina braka’

Otkako joj je lani preminuo suprug, gospođa Adela iz Rijeke ne podnosi, kako to ona kaže, ”grobnu tišinu” u stanu. Čim se ujutro probudi, upali Radio Rijeku, to joj pomaže da se ne osjeća toliko usamljenom. Kasno poslijepodne upali i televizor. ”Ne moram ni slušati ni gledati, dovoljno mi je čuti glasove i već se osjećam bolje”, rekla je.

Gospođa Adela je sa suprugom provela 54 godine svog života, od toga 53 u braku. Velik dio radnog vijeka čak su i radili u istoj tvrtki pa se u punom smislu riječi može reći da su bili – nerazdvojni. Kad su otišli u mirovinu, oboje su brinuli o unucima, i tek su posljednje zajedničke godine proveli usredotočeni samo jedno na drugo. Gubitak supruga gospođa Adela stoga je teško podnijela, a teški su, priča mi, bili i zadnji mjeseci njegove teške bolesti. ”Prala sam ga sama, podizala, bdjela nad njim noću. Pomagali su i sinovi, ali oni su morali biti na poslu, stariji sin radi i noću, tak da sam puno tereta preuzela na sebe”, govori mi.

Stanje s njezinim napuknutim kralješcima i osteoporozom tada se naglo pogoršavalo, pa kad je došao dan posljednjeg ispraćaja izdržala je pod injekcijama. ”Nakon sprovoda sam samo legla i nisam se više mogla pomaknuti, ukočilo me. U svoj toj tuzi i boli, još sam morala proći i kroz takve bolove, kroz toliku nemoć da sam pala starijem sinu na brigu. Ne smijem se ni sjetiti tih najtežih dana mog života”, ispričala je gospođa Adela.

Ljubav je počela prije 55 godina

Za našeg se razgovora prisjetila i kako se u devet godina starijeg supruga zaljubila još kao studentica, i to brucošica. ”Rođena sam u Gorskom kotaru i kad je došlo vrijeme da odem na studij, teta mi je ponudila smještaj u svojoj kući. U kući je imala i podstanare koji su se sa širim društvom znali okupljati za stolom u vrtu ispred kuće. Među njima je bio i moj budući suprug i nije dugo trebalo da se spetljamo. Vjenčali smo se već nakon godinu dana poznanstva, tek sam bila prešla dvadesetu”, prisjetila se i dodala da je njezin suprug radio kao tokar u dobrostojećoj firmi od koje je dobio stan, što im je u startu uvelike olakšalo život. ”Moram vam priznati da, kad smo počeli zajedno živjeti, ja uopće nisam znala kuhati”, rekla je iskreno.

Ubrzo je rodila sina i prekinula studij. ”Nije mi bilo lako, njegovi roditelji su živjeli u BiH, moji također nisu bili blizu, a sin je bio iznimno živahan. U početku nismo imali ni perilicu rublja, sve sam prala na ruke. Suprug je radio puno, često ostajao i duže na poslu i te naše prve zajedničke godine bile su prilično zahtjevne”, prisjetila se. Kad je sin napunio tri godine, zaposlila se u računovodstvu jednog tadašnjeg poduzeća, no nakon godinu dana prebacila se raditi u firmu u kojoj je bio zaposlen i njezin suprug. ”Bili smo nerazdvojni. Ujutro bi zajedno vozili sina u vrtić, zajedno otišli na posao, zajedno se vraćali kući. Bili smo baš jako vezani”, uzdahnula je i rekla da su se rijetko odvajali na više od nekoliko dana, uglavnom samo kad bi ona otišla u posjet obitelji i ostala ondje nekoliko dana.

Živi od uspomena

Danas, kaže, u svojoj samoći živi od uspomena. A najljepše uspomene stvarali su, kaže, na izletima. ”Ljeti smo stalno išli na kupanje, od Rijeke preko Opatije do Mošćeničke Drage. Najesen smo išli na marunade, u Lovran, Liganj i Dobreč… Za 1. maj obavezno negdje na fažol. Ljeti pak na feštu u Ronjge. Putovali smo po Istri, ali i Sloveniji, Mađarskoj, a sjećam se živo i naše Venecije. On je silno volio ići na Platak, pa kad više nije vozio, nastavili smo ići besplatnim autobusom za umirovljenike. Išli bi već u osam ujutro, a vraćali se kasno poslijepodne. Voljeli smo si na izlete ponijeti sendviče, koju jabuku, naranču, sjesti negdje u šumi ili na livadi, jesti i uživati u zelenilu. Bilo nam je to stoput draže nego sjediti po restoranima ili planinarskim domovima”, uzdahnula je gospođa Adela i rekla da su redovito zajedno u prirodi brali majčinu dušicu, koprive, a svakog proljeća i jelove vrške od kojih suradili sirup. ”Znam da smo se znali posvađati oko pripreme, ali to gunđanje je dio braka koji vam kasnije gotovo nedostaje”, ističe.

Dodala je potom i da su godišnje odmore obavezno uzimali u isto vrijeme i najčešće su ga proveli najprije tjedan dana u sindikalnom odmaralištu u Fužinama, a drugih tjedan dana bi išli kod njegovih.

Sada joj, kaže, ostaju samo sjećanja, molitva i dani kad skupi snage pa se zaputi suprugu na grob. Za to joj treba gotovo cijeli dan – po tri sata putuje u svakom smjeru kad ide javnim prijevozom. ”Najprije idem na autotrolej od Vežice do centra grada, presjedam na drugi trolej kojim se vozim do zadnje stanice. I potom imam još 20 minuta hoda do groba. Voljela bi da je malo bliže, ali što ću, dok mogu ići ću ovako. Kad neću moći, zamoliti ću sinove da me odvezu”, govori mi.

Iščekuje posjete unuka

Osim dvojice sinova te snahe, njezina su najveća utjeha unuci Lana (17) i Marko (12). ”Suprug i ja čuvali smo unuke dok su bili mali, bila je to velika ljubav. Sada su odrasli i imaju svoje društvo i neki drugi život, ali rado dođu ako ih pozovem na kakav kolač, štrudlu. Prije sam više pekla, sada me i nije volja, iskrena da vam budem. Sinovi puno rade, stariji je doduše više kod kuće, ali ni njega ne vidim po nekoliko dana jer radi i noću. Treba se naviknuti na samoću, mislim da je lakše sada dok još mogu posvuda, primjerice do placa, u kupovinu, ponekad se nađem i s bratom. Brine me jer me noge bole i imam osteoporozu, bojim se da će zimi biti sklisko i da neću moći van”, povjerila mi se i potom rekla da, kad čovjek ostane sam, teško ostati discipliniran u nekim navikama poput kuhanja. ”Kad znam da će sin ručati kod mene, s voljom pripremim ručak. Kad ga nema, nije me volja, iako znam koliko je važno da se čovjek, kad ostane bez supružnika, ne zapusti do kraja”, napominje.

Nedostaju joj male stvari

”Teško mi je u danima kad nemam s kim prošetati, razmijeniti misli, teško mi je i kad radim neke svakodnevne radnje koje me podsjećaju na njega, primjerice kad kuham juhu od krumpira koju je najviše volio. Sjećam se kako je jednom prigodom, kad je moja mama napravila ručak za širu obitelj, rekao da on sjeda tamo gdje u tanjuru ima najviše krumpirove juhe. Svi smo mu se nasmijali”, prisjetila se.

Nedostaje joj, kaže, i kad treba nešto popraviti u stanu. ”Kuhao nije, ali je sve ostalo znao raditi, popraviti što god je trebalo, čak i aparate. Bio je neko vrijeme i predstavnik stanara i štošta sam odradio po zgradi, rekla je gospođa Adela.

”Pamtite li samo sretne dane, kao što je to Gabi Novak voljela otpjevati?”, upitam gospođu Adelu za kraj našeg razgovora, a ona odgovara: ”Iskreno da vam kažem, pamtim sve naše dane, i sretne i manje sretne. Sve je to bio dio našeg života, puno sam toga prešutjela kad sam se i mogla svađati, često sam popustila kad sam mogla mak na konac tjerati. S druge strane bilo je puno lijepih trenutaka kojih se prisjećam kad ostanem sama. I bude mi toplo u duši”.